Nova Istra

171 Sibila PETLEVSKI OPTIMIZAM dovode do boljih akademskih rezultata kod studenata (Schulman 1995), ali i da, primjerice, kad je riječ o studentima prava, vrijedi upravo suprpotno: budući advo- kati s takozvanim „pesimističkim eksplanatornim stilom” nadišli su one koji su se smatrali optimistima (Satterfield, Monahan, and Seligman 1997) 2 . S treće strane, i pravnici – kojima je pesimistički eksplanatorni stil očito koristan za struku, jednako kao i većina drugih ljudi najrazličitijih zanimanja, obrazovnoga statusa i godišta – u pravilu – s usvajanjem optimističkog eksplanatornog stila (na primjer u toku kogni- tivne terapije) osjećaju pozitivne učinke naučene optimističke dospozicije u općem poboljšanju zdravstvenoga stanja. Kad bih jednoga dana našla vremena za ozbiljniji ulazak u temu optimizma, po- svetila bih poseban tekst „uporabnoj vrijednosti“ optimističkog stila koji se koristi u medijskim kampanjama, a s užitkom bih se upustila i u seciranje panglosijske reto- rike kakva je oportuna u političkim govorima našega vremena i prostora. Ostavit ću to ipak za drugu prigodu, a za ovu ću zgodu iskušati još jedno neobično motrište: razmišljat ću naglas o „stilovima objašnjavanja“ u znanosti. III. O uporabnoj vrijednosti „stilova objašnjavanja” u znanosti Gould i Lewontin su proučavali mozaik na umetcima između tzv. spandrila, odno- sno lučnih krakova na bazilici Svetoga Marka u Veneciji. Arhitektonska analogija poslužila im je za napad na tzv. panglosijsku paradigmu: pokušaj da se organizmi razumijevaju isključivo na osnovi adaptacije, odnosno svojih evolucijskih prilagodbi. Gould i Lewontin u slavnome tekstu ojavljenom 1979. godine 3 primjećuju kako je 2 Satterfield, J.M., Monahan, J., & Seligman, M.E.P. (1997.),„Law school performance predicted by explanatory style”. Behavioral Sciences and the Law , 15, 95-105. 3 S.J. Gould and R.C. Lewontin (1979.) „The Spandrels of San Marco and the Panglossian Para- digm: A Critique of the Adaptationist Programme”. Proceedings of the Royal Society: Biological Sci- ences, London Ser. B 205, 581-598. Gould i Lewontin zastupaju mišljenje da se organizmi moraju proučavati kao integrirane cjeline, čiji su Baupläne – tjelesni ustroji – tako podložni ograničenjima prvo, filetičkog nasljeđa (evolucije sekvencionalnih promjena u liniji nasljeđa na osnovi koje se jedna vrsta transformira u drugu vrstu), drugo, putevima razvoja, i treće, općom arhitekturom, da „sama ograničenja postaju zanimljivija i značajnija u ocrtavanju puteva promjene, nego selektivne sile koje mogu posredovati promjenu kada do nje dođe“. Gould i Lewontin daju primjer: mužjaci tiranosaura mogli su se služiti svojim sićušnim prednjim nogama u uzbuđivanju partnerica, ali to ne objašnjava zašto su njihove prednje noge postale tako malene. Gould i Lewontin zamjeraju evolucionističkim biolozima „nespremnost da uzmu u obzir i alternative adaptacijskim pričama“, i pritom spominju protuprimjere: slučajnu fiksaciju alela , (proizvodnu ne-adaptivnih struktura raz- vojnom korelacijom sa selekcioniranim obilježjima), alometriju (različitu brzinu rasta pojedinih dijelova tijela u odnosu na rast cijeloga tijela), pleiotropiju (utjecaj jednoga gena na više naizgled ne- ovisnih fenotipskih svojstava), materijalnu kompenzaciju (poboljšanje manjkavosti jednog organa, razvojem radnji neke druge biološke strukture ili organa te iste strukture) i, napokon, mehanički