Nova Istra

161 Jovan NIKOLAIDIS OPTIMIZAM „Vjeruj u sebe”, biti naukovan diljem većeg dijela svijeta. Ovakva špekulacija, koja se sa ličnog selila na društveno, a sa ovoga na planetarno, takva silna usmjerenost na subjekt, personalitet, umjesto da oslobodi, postavljala je nove okove. Optimizmu se, sred sve većih mogućnosti sticanja dobara, metastaze i duševnog i tjelesnog ugođaja, sve teže pronalazila negdanja svrha: da je radost čovjekovo i pravo i obaveza. Život ljudski ponajbolji je bio, i sve više, opstojavao u sebičnosti.„Životna vatra” skutrila se u posjedovanju i obilju, ukinuta su ograničenja užicima, hedonizam se rascvjetavao u bolest zaštićenu korporacijskom tvrđavom. Sve je bilo moguće samo ne – zaustaviti se. Buktao je optimizam u beskraju obi- lja, sve je manje on bio stanje duševne komocije i sigurnosti, a sve više motorika stra- sti. U mašini liberalnog kapitalizma gorivo za dušu. Zdrava zelena polja i osmijeh hodača po njima, pastorale i napjevi anđelâ, u novoj ljudskoj potrebi preinačeni su u žeđ za blokbasterima, nemogućim misijama, porno-vratolomijama i horror egzi- bicijama, oslobođenoj pohoti i svim njenih devijacijama, od želje do psihoza, a sve u potocima krvi, raspadu i ludilu tijela i uma. Virtualno stanje nezajažljive ugode, to je postajao optimizam. Čovjek sve teže pronalazi snage da se izdvoji, a sam je među mnoštvom, toliko obilje uskraćuje potrebu i da se živi kao nekad, mirno, bez sveop- šteg rata nerava. Iscrpljuje se čovječanstvo u sve tanjoj nadi da će sve veći tehnološki razvoj donijeti rješenje za sve očigledniji globalni problem: totalno otuđenje, koga je do neslućenih razmjera izazvao upravo tehnološki razvoj. A sama promocija kapita- lizma u sistem kojim dovršava istorija, sistem koji, dakle, nadalje ima da stoji onkraj istorije koja se kontroliše, sve garantuje nemogućnost društvene alternative. Praved- nost, solidarnost, čovjekoljublje, aksiomi i ličnog i društvenog optimizma, sugerišu: nema društvene alternative tom stanju vedrine. Oblaci i oluje, diljem kontinenta, u šarenim bojama ljudskih prava. 6. Utopije, sa svom nadom koju su oduvijek nosile, danas su iza nas. Kao da smo ih prevazišli i ne prepoznajemo ih više kao sanjanu dobru stranu ljudske prirode. Su- protnost utopiji, konačno i neopozivo, postala je svemoguća antiutopija, a pesimi- stično viđenje društva budućnosti – jedini pravac. Stavljeni su pred strijeljački stroj svi oni lijevi, emancipacijski projekti dvadese- tog stoljeća. Socijaldemokratija na svem prostoru umire od kancera mikro-država i kuge makro-kapitala. A sve unutar demagoških obećanja o globalizaciji kao spasu. Da li mi više imamo mogućnost za novi optimizam? Je li konačno umrla djelatna alternativa, nesputana radost ljudskog bića?