Nova Istra

160 OPTIMIZAM Jovan NIKOLAIDIS bi se netom blagovalo. U paradizu, najogavnijem staništu optimizma. Malo svjetla u luminu ponudila nam je Renesansa i Humanizam. Oživjelo je za neko vrijeme pozitivno shvaćanje o čulima i radosti, zakrijestio lijep gled na svijet. Kao cvjetići od kratka dana, na poljima duha, nicala je sklonost očekivanju dobrog i lijepog ishoda u životu, gajio se aspekt ulivanja nade u biće čovjeka i svijeta oko njega. Ko je mogao tada znati da će se nakon toga i Srednji i Novi Vijek, u traženju boljeg, pravednijeg i ljepšeg svijeta, napajati i iluzijama koje su nudile utopije ? Nudeći zamisao o idealnom društvu, svaka od utopija prikrivala je svoje osnov- no značenje: mjesto kojeg nema, koje ne postoji i koga neće biti. No, i u toj himeri snatrio je neuništivi poriv optimizma, pihtijasta hrana lakoće. Ljudi su se, ipak, sve vrijeme posvećivali istraživanju i mogućnostima idealnog društvenog sustava. Hoće se čovjeku da se hrani iluzijom, a zabludu brani ugodnostima. Utopija je bila i ostala krajnji izraz društvenog optimizma, a tvorci utopija pret- postavljali da se sve prepreke budućeg i time, po sebi, pravednog društva mogu ot- kloniti. A takvo društvo biti izgrađeno. 4. No, iza brijegova ljudske nade pomaljao se novi monstrum, era kapitalizma. Koga su, u filozofiji i sociologiji, obrazložili umnici marksizma. Da, svi će ljudi jedni dru- gima biti braća, jeca prostorom parolaška ideologija, otvara se prostor socijalizmi- ma. Kapital, pak, rije svoja korita posjedovanja, obećava blagostanje. Ljudi treba da se bogate, ali ih pritom jednako treba eksploatisati, obilje je zadaća a oskudica sticaj okolnosti, znanje je ono koje stvara radost, a neznanje defekt bez porijekla. Optimi- zam je pretpostavka svem tom stanju, a realnost borba za njega. Kako da se čovjek snađe između Lajbnicovih varijacija o optimizmu (da je Bog baš stvorio ovaj svijet najboljim od svih svjetova, dok je optimizam zajedničko do- bro, a ne posvojče ljudske sebičnosti) i, još kasnije, sumornih Šopenhauerovih tirada o volji i pesimizmu? Ako je sve varka, život beskrajna patnja, a ovaj svijet najgore moguće mjesto, zašto se i gospodin Artur pred kraj života pretvorio u samoljubivog optimistu? 5. Sa erom kapitalizma optimizam se slivao u mnoštvo rukavaca, a svaki od njih nudio je užitke ili iluziju njinu. Carstvo privatnog vlasništva nadiralo je poput cunamija, a sve je manja i kraća bivala teritorija zajedničkog, opšteg dobra. Nakon, sada dalekog, grčkog pojma o demokratiji, slobodama i uživanja u životu, novo je doba iznova čo- vjeku, takozvanom slobodnom pojedincu, ponudilo da bude žiža svega živoga. Da je čovjek horizont onoga u što se vjeruje, a da će njegov katehizis, krajnje koncizan: