Nova Istra

159 Jovan NIKOLAIDIS OPTIMIZAM fikcija, riječ „život” bila je bez smisla. Sve što se vidjelo, čulo, čime se upravljalo svo- jim rukama postalo je mutno, nebitno, i vječno prolazno, sjena zla bila je izvjesnost. Bez ovozemaljske nade tražilo se utočište u nestanku. Za uvjerljivost takve negaci- je života bili su zaduženi sveštenici. Oni, prvi do faraona, držali su konce opštem poimanju života. Neznanje i tajna potpomagali su jedno drugo i djelali kao uzrok i posljedica. Čovjek nezavisnog mišljenja u starom Egiptu, ako ga je i bilo, bio je ri- jedak zvijer, na oprezi buntovnik. Kao da su sve životne radosti trpane u tmicu pod- zemnih tunela i umidnih prostorija podno piramida. Sve je naslijeđe starog Egipta zgrčena šaka Smrti, slijepa tlapnja robovanja. U Indiji je ideja istine, vedrine i smisla postala posve odvojena od činjenica. Spoljašnost je iluzija, bljedilo bljeđe od sijenke ispod palmeta. Izuzev duha, sve je nestvarno. Sve živo od spoljnjeg užasa bježi ka unutrašnjem utvrđenju, a njega ne mogu potresti niti koja vatra, žeđ, glad i mač. Istok se učio kako da se izdrži nepodnošljivo. U zemljama Maja i Asteka ljudske glave se stoljećima kotrljaju niz skaline pira- mida, o lobanje i kosti žrtvovanih spotiču se generacije, u prolivenoj krvi mladosti je sva volja života, sladunjavi crveni optimizam... Radovanje životu, ubjeđenje da je svijet divotan i da je u njemu prijatno, to je nama Stara Grčka dala. Grčki duh razlikovao se od svega što mu je prethodilo, učeći čovječanstvo da i radost i žalost doista idu ruku pod ruku, ali da sve to ima smisla. U slavljenju života, u djelanju i mišljenju buja vitalna razlika toga svijeta od svih prethodnih. Znaju Grci da je život san i sjene sjena, ali se volja za životom nikada ne gubi. Nijednom čovjeku niti bogu Grci nisu potčinjeni, reći će Eshil, a potvrditi Herodot. U jednom pretincu čovjekovog uzvišenog života drži se zvanična religija, a u drugom sve ono što ga se ticalo i što je posjedovao.„O, radosti!” – uzviknuće čak i Edip. A sve ono što je za čovječanstvo gajio nepresušni optimizam počivalo je na svetoj riječi razum . U njemu se sabrala sva vještina i užitak životni. Jedna od mnogih grčkih izreka glasi: „Sve je bilo u haosu dok se Um nije uzdigao i zaveo red” (parafraza) . Na žalost, i čovječanstvu i svjetonazoru o njemu, nakon Helade došla je Vizanti- ja, zavela neku drugu istinu i vjeru u tle i nebesa, u tijelo i dušu, u užitak i odricanje od njega. Optimizmu je preostalo da na se navuče halju siromaška, ili da se objesi o uzlo netom umrlog hedonizma. 3. Stoljeća, u oklopu, pod mačem i na jakim konjima da vuku ljudske zablude, kotrljala su se ka nama, navješćujući buru. Optimizam, skutren u ljudskoj ljušturi, hranio se nadzemaljskim. Narastala je u Bogu, i od njega data volja da se trpi, i samo trpi, da