Nova Istra

156 OPTIMIZAM Ivan MOLEK nikakav nas udarac sudbine ne može spriječiti da volimo svijet. (Weil, 2004: 51-53; kurzivi naknadni) Posrijedi su ovdje mašte popunjavačice„prosječnih bića”, a situacije njihova aktivi- ranja oprimjerene figurama „zatočenika, robova i prostitutki” (ibid.). Ako su tragovi ili plodovi uprisutnjavanja nečega što je odsutno vidljivi jedino i isključivo „autori- ma” ili „autoricama”, iz kojeg to položaja o njima govori njihov čitatelj? Kako on ili ona uspijevaju prodrijeti do prostora gdje to odsutno postaje (privatno) vidljivo 9 ? Ima razloga za pretpostavku kako „treća dimenzija”„zbiljskih predmeta” ne upućuje ovdje tek na neplošnost predmeta i njihovu dubinu ili na vrijeme i dimenziju traja- nja jednom stvorenog, mada formulacije „u bilo kakvim okolnostima” i „bilo kakve praznine” sugeriraju kako bi nadležnost mašte popunjavačice praznina valjalo tražiti u svojevrsnim postojano-nepostojanim pojavama i (ne)moćima zahvaljujući kojima su one uspjele kratkoročno zaživjeti. To je pitanje institucija 10 , subjekata i položaja, a u tome kod dviju autorica (i u povodu njih) nema suglasnosti, pa bi to svakako valjalo uzeti u obzir prilikom čitanja. Tragovi fantazija Divlje duše, uostalom, druk- čijeg su trajanja, smješteni su u drukčijim prostorima i oni su, ništa manje važno, vidljivi iz pozicije zbiljskog čitatelja i bez izloženosti „nasilnom obasjanju”. Njihovo je granično iskustvo, uostalom, bilo oblikovano u drukčijim povijesnim okolnostima pa se u njima stoga prepoznaje „viši” stupanj uređenosti i „veći” rad autorske ruke dok zapisi S. Weil, izgleda, nisu mogli na njih računati. Uprisutnjavanje fantazija Divlje duše moglo je stoga dopustiti sebi i krajolike viđene u trenucima „laganog i umiljavajućeg rastvaranja ruže mojeg moždanog tkiva“ (41): Ne umišljam (sklon sam inače tome) da je moja Nova orbita neka blistava, kraljevski savršena putanja kojom putuju samo velike dijamantne zvijezde stvorene u čeonim kostima svemira. To je jednostavno samo jedna Nova, zasad nikome poznata orbita u koju sam naglo, oštrim ubodom skalpela i strijele pripitomljenog divljaka, ubačen kao kamen, meteorit, zrnce prašine. I sada, s obzirom na to da za nešto drugo nisam sposoban, ja samo kružim njezinim svjetlucavim ivicama. (211) U tom smislu nije D. Kiš bio jedini koji je (naravno, u razmjerima mogućeg) anticipirao kasni dio stvaralaštva M. Čudine. Napravio je to već Zvonimir Mrko- 9 Tim povodomWeilova piše: „Pravda. Neprestano biti spreman prihvatiti da drugi nije ono što o njemu čitamo kad je nazočan (ili kad mislimo na nj)... Razlog pogrješnu čitanju: javno mišljenje, strasti” (Weil, 2004:172-173). 10 Usp.„Duhovnu autobiografiju”, u: S. Weil, Iščekivanje Boga , prev. M. Kovačević, Litteris, Zagreb, 2010.