Nova Istra

155 Ivan MOLEK OPTIMIZAM u terminima iz kojih se razabire potčinjenost pjesničkoga subjekta djelovanju neke izvanjske sile i izvanjske volje s ishodom„rastvaranja stvorenja u nama – onog stvo- renja obuhvaćenog u sebstvu i definiranog sebstvom” (Carson, 2005:179), a upravo to je ono što A. Carson naziva rastvaranjem. Postoje određene razlike u Rilkeovim pismima iz veljače 1922. upućenima kraljevni Taxis i L. Andreas Salomé, a njih nije opravdano držati beznačajnim nijansama. Ako je u jednome od njih dovrše- nje Elegija bilo u znaku pasivnoga izvršenja radnje („Sve je bilo gotovo u vrlo malo dana, bila je to oluja bez imena, uragan duha...”), u drugom se već ističe kako mu je bilo „dopušteno izdržati do kraja sastavljanja”, a ne to da su mu one bile darovane kao kakav dar u činu nedokučive i možda nezaslužene milosti. Htjeti nalaziti se u stanju rastvaranja na način kako ga određuje francuska filozofkinja („Sudjelujemo u stvaranju svijeta rastvarajući sami sebe” i „Uspostaviti red znači u sebi rastvoriti stvorenje” –Weil, 2004:68,69) za subjekt znači htjeti biti u položaju „slijepa i čista instrumenta” (Rilke u pismu N. Purtcher-Wydenbrucku od 11. kolovoza 1924.) tuđega djelovanja. Iz ovoga je moguće razumjeti zašto iskazni glas Divlje duše pred izazovom pretvaranja svojega subjekta u puko sredstvo nekog tuđeg djelovanja i neke tuđe volje govori o užasu. Jednako tako i zašto iskazni glas Divlje duše prestaje (nakratko) govoriti u terminima kaosa i bezakonja kada je prvi put uveden rascjep u njezinu protagonistu (a to mjesto nalazi se u poglavlju naslovljenom „Biblioteka Divlje duše”, drugom u redosljedu): „One se onome tko ih promatra, a samo ih ja promatram (staze i razvaline) ukazuju kao nestalan četverokut, nedovoljno čisto polje... Samo ja mogu, jer sam jedini uređivač i posjednik te Biblioteke naći, nalaziti slike-znakove upoređivanja...” (17, kurzivi naknadni). Kaos-bezakonje se u Divljoj duši najbujnije ostvaruje upravo na razini one spo- sobnosti koja „anticipira i predviđa, služi djelovanju, ocrtava pred nama izgled ostvarljivog prije negoli će ono biti ostvareno” ( J. Starobinski). Ali fantazija, a po- srijedi je ta sposobnost, ulazi u relaciju s kaosom jedino ukoliko je to pripušteni kaos, kako to Pejaković ne propušta istaknuti, jedino ukoliko subjekt nije prepu- šten kaosu, obuzet njime do te mjere da ga je kadar još jedino trpjeti jer je njegova sposobnost djelovanja suspendirana, stavljena u mirovanje. Jedno je pripuštati kaos, drugo biti prepušten kaosu, biti njime„nasilno obasjan”. Usporedba s poimanjem što ga prihvaća S. Weil trebala bi biti korisna: Mašta koja popunjava praznine lažna je u samoj svojoj biti. Mašta isključuje treću dimenziju, jer treću dimenziju imaju samo zbiljski predmeti. ...Mašta može popuniti prazninu u bilo kakvim okolnostima (ali u nekima po cijenu velikog poniženja!). ...Neprestano zaustavljati u sebi rad mašte popunjavačice praznina. Prihvatimo li bilo kakvu prazninu ,