Nova Istra

154 OPTIMIZAM Ivan MOLEK djelokrug nalazi već na razini sposobnostî (sposobnosti u pluralu!) bića koje je sada zahvalnije – jer u igri su već „neobični probražaji Divlje duše” – odrediti kao krea- turalno negoli kao ljudsko. Ne pobuđuje jarost i tugu nemilih spoznaja Divlje duše toliko nesavršenstvo svijeta koliko već stvoreni svijet, onaj u kojemu je „nestvarnim djevojčicama” Marije Čudine „zlo već učinjeno rođenjem”: čin stvaranja i čin milosti idu (ili možda bolje: išli su) stazama što se račvaju. Rečeno s Borgesom, pred čijem pisanjem ni Čudina nije ostala ravnodušna, nesreća je čovjekova ta što mu čitav život prolazi u ispravljanju onoga što je ranije napisao. Otuda i pojam rastvaranja može polagati pravo na značenje svojevrsnog ispravljanja već stvorenog, ali bez konačnog transcendentalnog jamstva da se to ispravljanje utemelji u etici apriorno i apsolutno bezgrešnog djelovanja. Za nešto potpuniji uvid u protežnost kaosa-bezakonja na ovoj razini potrebno je učiniti kratak korak unazad, i to u smjeru raščlanjenijeg uvida u djelovanje obuzeto- sti. Obuzetost afektom korjenito može ograničiti sposobnost čovjekova djelovanja. Ali i životinje su jednako tako kadre biti obuzete: Kao slikoviti primjer obuzetosti, koja se nikada ne može otvoriti svijetu, Heidegger navodi eksperiment (što ga je već opisao [ Jakob von] Uexküll), pri kojemu su pčelu u laboratoriju postavili pred punu čašu meda. Ako se, nakon što je pčela počela srkati [med], odreže njezin zadak, pčela i dalje mirno srče dok iz njezina otvorena zatka teče med. [Citat iz Temeljnih pojmova metafizike :]„To uvjerljivo pokazuje da pčela uopće ne ustanovljava da je meda previše. Ne ustanovljava niti to – što bi bilo logičnije – da nema zadak. O svemu tome nema niti govora, nego nastavlja sa svojim gonjenjem [ Trieben ] upravo zato jer ne ustanovljava da joj ne treba još meda. Štoviše, jednostavno je omamljena hranom”. (Agamben 2012, 69) 7 Tradicionalan naziv u (poetički orijentiranom) proučavanju književnosti za obu- zetost jest furor poeticus i tim se pojmom umjetničkom stvaralačkom procesu teži pronaći uvjerljiva analogija. U korespondenciji u povodu Devinskih elegija Rilke 8 je ostavio dragocjeno svjedočanstvo o djelovanju poetske obuzetosti. Poznato je da su njegove Elegije bile započete u Devinu siječnja 1912. te dovršene nakon stvaralačke krize koja je potrajala gotovo jedno desetljeće. O kraju stvaralačke krize Rilke govori 7 Usp.: „ Mi smo pčele nevidljivog ”, Rilke u pismu W. Hulewiczu, i riječi A. Carson u povodu Života svetaca , darovane knjige u dobi kad je imala pet godina: „U toj su knjizi različiti cvjetovi, od kojih su bile sastavljene krune mučenika, bili toliko preslatko podastrijeti u riječima i bojama da su me morali obuzdavati da ne pojedem te stranice” (Carson: 2005, 175). 8 Uvid u Rilkeovu korespondenciju ovdje prema: Jesi, 2013.