Nova Istra

153 Ivan MOLEK OPTIMIZAM za duše-lutalice... Svijest o vlastitoj divljini je ono što ih održava i čak potiče da divljaju i više nego što su u iskonu prašume bile zaražene klicama divljine. Kliconošu je nemoguće pronaći, možda je on svemirskog porijekla (nagađanja dolikuju onome koji čezne za postojanjem u osobnoj fantaziji)... (7) 6 Iz ljudske perspektive obuzetost, rezultat nasilnog obasjanja, očituje se kao kon- statacija nemoći pa je stoga Kiš u povodu Paralelnih vulkana naveden zapisati: „Ma- rija peva jedno večno miserere ” (Kiš, 1982:122). Prozni se miserere Marije Čudine na razini subjekta pokazuje kaotičnim prije svega u usporedbi s miserere francuske filozofkinje. Duša o kojoj S. Weil govori i u ime koje ona hoće govoriti jest krotka i pripitomljena duša, ona čija je volitivna djelatnost izvan prijepora, ali ujedno i trajno spremna priznati kako je njoj suverena jedna druga volitivna djelatnost „višeg reda”. Ne začuđuje stoga što njezinu Težinu i milost otvaraju ove riječi: „Svim naravnim duševnim stanjima upravljaju zakoni slični zakonima težine stvari. Jedina je iznim- ka milost. Uvijek treba očekivati da će ljudski postupci ovisiti o težini, osim ako se ne umiješa nadnaravno” (Weil, 2004:35). I stranicama dalje: „Žrtva: jedino što možemo žrtvovati jest svoje ja, sve drugo što nazivamo žrtvom samo je naljepnica na kompenzacijskom isticanju svoga ja” (Weil, 2004: 61). U Divljoj duši namjesto toga ima, antagonistički će anticipirati Kiš zamalo u maniri koja stoji u znaku Ni- etzscheova imena, „ biološke lucidnosti, nekog instinktivnog, organskog, animalnog odnosa prema životu” (Kiš, 1982:124). I dalje: „Čudina u svakom biću, u svakoj ptici, u svakom cvetu, u svakom predmetu otkriva ne samo užas prolaznosti, jer u svetu čistih ideja” – a teško je na ovome mjestu ne citirati pjesnikinju: „to se mašta Divlje duše (koja je i sama zaražena divljinom) igra stvaralačkog čina čija je svrha sažimanje već jednom bespoštedno sažete Točke o kojoj je sanjario presvijetli Leib- niz” (11) – “prolaznosti nema, sve je večno i prolazno, nego [otkriva] nesavršenstvo modela u odnosu na ideal, ne toliko seme smrti... koliko nesavršenog sveta” (Kiš, 1982:125). Budući da je pogovor Paralelnim vulkanima „Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudine” bio po svoj prilici napisan bez uvida u već tada, 1982., nastajući rukopis Divlje duše (a reprodukcija teksta bez unesenih nadopuna u Homo poeti- cusu ide tome u prilog), ovdje se prikladnom pokazuje jedna korekcija. A ta svoj 6 U čuvenom Rilkeovu pismu W. Hulewiczu od 13. studenoga 1925. pjesnik Devinskih elegija izri- jekom tvrdi: ne postoji ni ovostranost ni onostranost, već jedino veliko jedinstvo. Elegije su nastale (zapravo bile su dovršene), nastavlja pjesnik, „mimo moje volje” u trenutku kada je „nama neoba- sjana strana života” prestala to biti. Srodnosti po izboru su međutim i disjunktivne: u Divljoj duši, uza sva iskazana klonuća i tjeskobe, ne samo što ne prevladava elegičan ton, na poslu „neprekidne pretvorbe voljenog vidljivog i opipljivog u nevidljivo treperenje”, Divlja duša zapućuje se suprotnim smjerom.