Nova Istra

151 Ivan MOLEK OPTIMIZAM gura u usta. Ako sila djeluje polako, ona se pretvara u moć” (Canetti, 1984:233) 3 . U svojem pregledu stvaralačkih faza M. Čudine, Hrvoje Pejaković pjesnikinjino napu- štanje lirske pjesme i priklanjanje poemi kao međupostaji do „pravog, potpuno mu primjerenog, proznog oblika” tumači sposobnošću poeme za uvođenje „narativnih elemenata i simboličkih likova” (Pejaković, 1988:96). Ako je to točno, onda prozna po-etika M. Čudine nasljeđuje od poeme (uz „muški glas” 4 , potrebno je pridodati) simboličke likove (Divlja duša, Tigar, Cibetka, Jazavac, Bazilisk, Leonidova Ažda- ja...) kao nositelje određenih moći i sposobnosti, a narativne elemente ne traži u fa- bularnom slijedu događaja (dalek bi im trag valjalo tražiti u preradi Kafkine Jazbine u poglavlju Čisto životinjstvo ), već u rastvaranju iskazne instancije, u njezinu „biti izvan sebe” i protagonistovu dvojništvu. Iskazivanje u Divljoj duši okrenulo bi se, u protivnom, monološkom obliku solilokvija (povlaštenoj iskaznoj formi kod M. Poi- ret i S.Weil), a izgnanstvo preuzelo na sebe ulogu brisanog prostora u drami izosta- le dijaloške razmjene. I napokon, ta prozna po-etika svoju rascijepljenost ne pravda jedino isticanjem potrebe za etičkom dimenzijom stvaralačkog čina. U Divljoj duši , naime, iskazni glas učestalo upućuje na fantazije, fantazmagorije, maštarije i snolika stanja. Tradicionalna (aristotelovska) poetika u tome pitanju ostavlja mjesto odre- đenim prijeporima.„ Phantasia se ne pojavljuje ni u Retorici niti u Poetici kao stvara- lačka instancija, kao heureza. U Retorici se phantasia blijedo opisuje kao ‘stanovito oslabljeno opažanje’ ( Rhet . I, 370a)”, ali ona je u spisu O duši ipak „spoznata kao sposobnost uprisutnjavanja nečega što je odsutno” (Lachmann, 2002:311). Takvu se razliku u tretmanu dade tumačiti na sljedeći način. Poetika je zaokupljena prije svega pravilima koja se mogu naučiti i prenositi na one koji umijećem sastavljanja (književnih djela) još nisu ovladali. Iz tog razloga „kreativnost, produktivna fanta- zija, nalik božanskom stvaranju ili omogućena božanskom inspiracijom – napušta skupa s enthusiasmos i mania polje techne koju je moguće kontrolirati” (Lachma- nn, 2002:310). U tom smislu poetika je disciplinirana, pripitomljena i didaktičkim potrebama prilagođena sposobnost umjetničkog stvaranja, navodno svim ljudskim bićima prirođena. Objekt techne . Također, po-etika je stvaranje što se ne dâ (olako) sputavati pravilima; ona su u toj perspektivi smatrana ne toliko umjetničkim koliko nedovoljno vjerodostojnim da obuhvate svu raznolikost ljudskih (graničnih) isku- stava. Furor poeticus . 3 I dalje: „Kada mačka jedanput uhvati miša, on je u njezinoj vlasti... No, čim se počne igrati njime, javlja se nešto novo. Ona ga pušta iz šapa i dozvoljava mu da malo odmakne. Čim joj miš okrene leđa i počne bježati, više nije u njezinoj vlasti. Međutim, on se [još uvijek] nalazi u mačkinoj moći , zato što ga ona može vratiti k sebi”. ( Ibid .) 4 Kiš ga tumači kao „bespolan”, zapravo kao stapanje muškog subjekta pobune i ženskog principa pasivnosti.