Nova Istra

150 OPTIMIZAM Ivan MOLEK Divlja duša stječe pravodamrzi poetiku, da prezire njezinemutne sadržaje, ali to dušu, divlju i užasnu, neće spriječiti da se s nekom unutrašnjom jezom i jakim prilivom krvi u mozak onoga kome ta duša pripada, posveti razuzdanom fantaziranju koje možda i ima stanovite odlike poetike (15- ‑16; sve u verzalu). „Možda i ima”: još u povodu Paralelnih vulkana (1982.) Danilo Kiš piše: „Tu Ču- dina svoje viđenje sveta kao izgnanstva i pakla najavljuje sasvim u gnostičkom duhu: prezrenjem” (Kiš, 1982:123). Iz razloga što je u „nesavršenom svetu” „zlo učinjeno već rođenjem”, a stvorenju nije dano samostalno uzvisiti se „ne samo iznad smrti nego ni iznad zemaljske bede i poniženja”, prijezir u svojem (po ljudskim mjerilima) dugom trajanju počinje se oblikovati u„radikalnu kritiku celokupnog stvaranja [pro- padljivih tvorevina]” (Kiš, 1982:125). Drugim riječima, i izopćeni počinje polagati pravo na činove izopćavanja. On ih čini u ime zaključne napomene Divlje duše kako „ipak, nade ima (užas je dobra osnova za nadanje)” (220), odnosno svijeta „otetog od ništavila... sagrađenog po drugim zakonima, po zakonima trajanja... paralelnog sveta [u kojem] će doći do nekog drugog stvaranja” (Kiš, 1982:129). (ZaDivljudušu to [mrzovolja prema poetici] je prirodan izvor nadahnuća, ukoliko joj ono bude potrebno.) Možda će ona i bez toga stvoriti , izmisliti , za samu sebe umisliti neke tvorevine koje će se pod njezinim jarosnim pogledom fino i gorko rastvarati po tkivu poetike kao po pasjem kućištu. (16; kurzivi naknadni) To drugo stvaranje jest po-etika pa ne čudi što je stoga njezin obris povjeren protagonistovu dvojniku; kao što Divlja duša predstavlja „zbirno mjesto svih onih neznanih sila čijeg djelovanja u nama postajemo svjesni u svojim najboljim (ili naj- lošijim) trenucima” (Pejaković, 1988:97), tako se i Divlja duša nadaje kao početni (ili završni) moment razdjelnice između propadanja i trajanja. Točka dodira dvaju svjetova. Po-etika ostaje po- etika unatoč poduzetim činovima isključivanja poeti- ke (zapravo poiêtikê technê ), ali ne tek legitiranjem sebe kao drugosti nesavršenstvu (postojećeg) svijeta i (ozbiljenog) stvaranja. Njezin subjekt, mada izložen neznanim i razarajućim silama u sebi, ipak izgleda prikraćen za raspolaganje silom, neospo- sobljen da je sam primjenjuje, a kao eventualan nadomjestak stoje mu dispozitivi (ne)moći i (ne)sposobnosti. Kako to kaže Elias Canetti, prikladno već i zbog one kakvoće što je iskazni glas Divlje duše naziva divljačnost, „Moć na nižim i više ži- votinjskim stupnjevima razvoja treba nazvati silom. Plijen se hvata silom i silom