Nova Istra

149 Ivan MOLEK OPTIMIZAM vrsta ‘ništenja’” (Carson, 2005:162,163) odnosno kao „supripadnost moći i moći ne, htjeti i htjeti ne... onaj tko hoće iskušava moći ne htjeti” (Agamben, 2009:52). Kao što je već bilo isticano u nekim ranijim čitanjima, to granično iskustvo sebstva kod Simone Weil svojim fragmentarim oblikom, konfiguriranjem „nadnaravne spozna- je” u pisanju te nizanjem afirmativnih iskaza s ishodom u „konfliktnoj slućenosti” i kontradikcijama (nerijetko ostvarenima i u susljednim rečenicama) iziskuje pove- ćan oprez u nastojanju da se njemu pribavi prikladan okvir razumijevanja. Jednako vrijedi i za poetiku obilježenu „pripuštanjem mjere kaosa”; ako se granično iskustvo ispostavlja prije svega kao iskustvo izostanka granica ili njihova stalnog premješta- nja i preobličavanja, onda ni mjera ne može više polagati pravo na svoju univerzalnu valjanost – njezini se rubnici ocrtavaju tek nakon čina jednokratnog i pojedinačnog mjerenja, uvijek iznova, a to nju čini ili preranom ili prekasnom: „Divljim dušama nikakvo i ničije razumijevanje nije potrebno” (7). Cijela Divlja duša teži biti sazdana od iskaza svojega protagonista. Ali, upozo- ravaju već početne stranice, taj cilj neće biti u potpunosti ostvaren. Protagonist ima svoje dvojnike, a jedan od njih – iskazni – uzima riječ i prije negoli Divlja duša za- počne u prvome licu govoriti. Težnja za cjelovitim preklapanjem s iskazom protago- nista, međutim, dodatno je osujećena time što podjela po poglavljima s pripadnim paratekstnim posvetama autoričinoj rodbini, prijateljima pa i pojedinim književnim djelima ( Grobnica za Borisa Davidoviča , Najljepši utopljenik na svijetu ) dodjeljuje za- pisu iskaza unutarnje okvire što ih u čitanju nije moguće ne poštivati. I kod iskustva rastvaranja sebstvo se „premješta iz središta djela a kazivač iščezava u kazivanju”, ali potreba za stvaranjem „svojevrsne maštarije distancije [naspram sebstvu]” ipak se suočava s tim da je„kazivanje funkcija sebstva” (Carson, 2005:173,172) 2 . Znakovito je stoga da se na mjestima gdje je protagonistu Divlje duše (i njegovim dvojnicima) ostavljen prostor iskazivanja također pojavljuje maštarija distancije i to u obliku izopćujuće anateme.„Kužno pašče” (219),„zvjerče sporih refleksa” (181),„buldog sa željeznim lancem oko vrata” (160), „mala drolja” (61), „nimalo vrijedna moje duše, mojega srca, mojih snova, mojih fantazmagorija, mojega Tigra” (180): tim se rije- čima govori o poetici. Međutim, da bi bila uvjerljiva, maštarija ne može distanciju učiniti apsolutnom kao što ni (božanskom) stvorenju, jednostavnoj duši , M. Porete nije moguće „prošlom kontingencijom” (Agamben, 2009:59) oduzeti sposobnost kazivanja: 2 U povodu M. Porete Carson zapaža „uobičajen manjak kompromisa”: Zrcalo jednostavne duše trebalo je iz autoričine perspektive biti napisano nakon što je sposobnost kazivanja autorici bila „apsolutno oduzeta” (Carson, 2005:173).