Nova Istra

148 Ivan MOLEK, Zagreb IZAZOV RASTVARANJA Trpni optimizam ili poetika „Divlje duše“ Marije Čudine U povodu Divlje duše Marije Čudine jedan će pozoran književni kritičar zapisati: „Podrediti svoj ovdašnji život načelima Divlje duše znači pripustiti u njega mjeru kaosa koja je možda veća od one koju bilo koje ljudsko biće može na dulje vrijeme izdržati” (Pejaković, 1988:98). Ove se pomno odabrane riječi čine prikladnim uvo- dom u čitanje pjesnikinjinih nastojanja iz kasne faze njezina stvaralaštva i istodobno razmatranje usporediva izazova što ga Simone Weil u svojoj Težini i milosti (1947.) naziva rastvaranjem ( décréation ). Potrebno je već na ovome mjestu upozoriti na ovaj pojam i njegovu recepciju 1 . Za filozofkinjina života bio je to izraz već praktično iščezao iz tekuće upotrebe, zabilježen u desetosveščanomGodefroyevu Rječniku sta- rofrancuskog i svih njegovih dijalekata od IX. do XV. stoljeća , pa je ona stoga držala po- trebnim da, udahnjujući mu nov život, ponudi i svojevrsnu definiciju: rastvaranje je „pretvaranje stvorenog u nestvoreno” (Weil, 2004:67). Takva definicija prilagođena je kontekstu upotrebe i filozofkinja vodi brigu o eventualnom nesporazumu: rastva- ranje i razaranje ( destruction ) nisu isto, utoliko što je kod razaranja riječ o„pretvara- nju stvorenog u ništa” (a ne u nestvoreno ), uza sve, ono je ujedno određeno kao „na- domjestak kriv za rastvaranje” (ibid.). Novi život pojma danas je potvrđen npr. kod kanadske pjesnikinje i klasične filologinje Anne Carson ( Rastvaranje. Poezija, eseji, opera ) i filozofa Giorgija Agambena ( Bartleby ili o kontingenciji ); iskustvo rastvaranja (Sapfini fragmenti, Zrcalo jednostavne duše Marguerite Porete, Pisar Bartleby Her- mana Melvillea) iskazuje se kao izazov sebstvu„da sebe ostavi za sobom” i„određena 1 U hrvatskome prijevodu Težine i milosti upotrebljava se naglašeni oblik „razstvaranje”.