Nova Istra

147 Julijana MATANOVIĆ OPTIMIZAM to zapravo – u onom sjemenu ljudskosti – zanima kako se Andrić osjećao na kraju dana, čega se plašio, je li se stidio i s kojeg je puteljka dozivao optimizam? Kakve su mu bile oči kad je prvi put ugledao most na Drini? Jednom su mi davno rekli, nakon što sam opisivala svoja djetinja sjećanja, a ona su najčešća vezana uz vlak, da najranije upamćene slike označuju traumu. Bile su mi tri godine kad su me povjerili očevoj sestri na odgoj. Odveli su me vlakom. Vlak je postao temom mojih početnič- kih priča. O putovanju vlakom pišem i danas, iako već godinama nisam kročila na željeznički kolodvor. Andriću su bile dvije kad je došao očevoj sestri u Višegrad. Oni koji poznaju Bosnu, znaju sve o naučenoj poslušnosti koju snaha iskazuje prema sestri svoga čo’eka. Šuti i ne suprotstavlja se. Maleni je ugledao most i zaslužio priču kojom će se proslaviti. Dječak bez oca jednog će dana potom u svom omiljenom pro- fesoru Tugomiru Alaupoviću osjetiti mušku figuru koja mu je u djetinjstvu nedo- stajala. Možda će ta ljubav biti presudna za njegov odlazak u Beograd, u ministarski ured tog istog profesora koji ga je puno češće od ostalih pitao Kako si, ti momče, jesi li savladao Goethea na njemačkom ? Alaupović je dobro poznavao recept kojim se na našim prostorima, oduvijek, jedino uspijevao skinuti teret porijekla, izmisliti oca i majku učiniti obrazovanijom. Možda je profesor odlučio u ime svoga učenika. Pronađeni grumen preznojio se na mom radnom stolu. Od stida što sam ga istu- mačila glasno, od straha da će se otac naljutiti. Vratila sam ga na mjesto. U zoru. Optimizam se budio. Na monitoru je ugledao moju odužu definiciju sebe: Spoznaja da ću životno doživljenim intervenirati u čitanje drugih i proizvoditi vlastiti tekst, pesi- mizam trajno transformira u optimizam (Ivo Andrić, primjer prvi).