Nova Istra

146 OPTIMIZAM Julijana MATANOVIĆ sam tiše. Nesretne brojeve po navici izgovaram šaptom. – U, boga ti, i ja. Pa koji je kat ? Razgovor je počeo poprimati neprimjerenu dinamiku. – Sedamnaesti , odgovo- rila sam. – I ja. Jel, boga ti, Iljkan tvoj ćaća? , podigao je glas od zaprepaštenja. – Je , odgovorila sam kao netko koga su upravo pronašli zalutalog u šumi. Stvarnoj, a ne opisanoj u klasičnoj bajci. Trebalo je krenuti. Zidni je sat pokazivao 19.30, vrijeme početka tribine. – Kako mi nikada nije rekao za tebe , nastavio je u hodu. Šutjela sam i gledala ga u oči. Željela sam, pred svjedocima, zaustaviti dodatne motive. – A svako jutro smo pili rakijicu i kavu. Tvoja sestra je katkada čuvala moje kćeri , govorio je i govorio, kao da pravda i osuđuje istovremeno. Šutjela sam i dalje. Na ulaznim vratima u veliku dvoranu pomislila sam kako moj otac nije svoju vitrinu u dnevnoj sobi ukrasio mojim knjigama. Inače, Mile bi posegnuo za njima, pitao ga: Tko ti je ona, bolan, moj komšija? Te večeri nisam postavila ključno pitanje tribine. Da me kojim slučajem netko prozvao i prigovorio mi što nisam ponudila odgovor na dvojbu istaknutu u nazivu večeri, odbrusila bih mu: Baš me briga čiji je Andrić . Vlastita trauma vezana uz oca, koji je moje postojanje omaglio šutnjom pred komšijom, i to ne običnim komšijom nego komšijom piscem, zauvijek je pitanje o Andrićevoj pripadnosti učinila suviš- nim. Nisam zamjerila ocu, nisam ga kasnije prozivala. Stresan podatak iz vlastita ži- vota pretvorila sam u dragocjen argument, u adut koji ću izvlačiti pred onima koji se čude nad pojavom kako nekoga nimalo ne zanima čiji je netko. Činjenica razotkrive- nog zatajivanja na relaciji otac-kći osnažila me u davnoj nakani da pred autoritetima struke iznesem svoje viđenje Andrićeve pripadnosti . Čiji je ? Onih koji ga razumiju i vole, njihov je, htjela sam i prije reći, ali se nisam usudila. Pristala sam, u skladu s propisima književne povijesti, raspravljati odakle dolazi, što je na tu temu i sam rekao, gdje počiva. Uostalom, ako sam samo nekoliko minutu prije otvaranja mnogi- ma najvažnijeg pitanja o Andriću uljuljala vjeru u svoje postojanje i pripadanje, onda imam pravo zanemariti pitanja o porijeklu drugih, pa makar se radilo i o mudracu koji je napisao Avliju . Kako uopće poslušati pitanje o Andrićevoj pripadnosti a ne oživjeti okus razgovora sa Stojićem. Od te sam životne epizode, premijerno izvede- ne jednog petka u studenom godine 1992., iskreno rečeno, profitirala . Priznajem. Kao što i spomenuti glagol profitirati priznaje svoju surovost. Ostvarila sam pravo na govor vezano uz pitanje čiji je netko bio i čijim se osjećao . A ostvarivanje prava na govor, građom vlastita života, ulazi u definiciju umjetničkog optimizma. Spoznaja da ću životno doživljenim intervenirati u čitanje drugih i proizvoditi vlastiti tekst, pesimizam trajno transformira u optimizam. Moglo bi se s Andrićem nastaviti i da- lje. Okusom osobne biografije odgovarati na još neka pitanja respektabilna piščeva životopisa. Izvan politike, ideologije i sitnih želja da se posezanjem za razlozima njegovih selidbi pokrenu polemike s neistomišljenicima. Želimo li biti iskreni, koga