Nova Istra

145 Julijana MATANOVIĆ OPTIMIZAM vokalnu pratnju koja u pozadini njihovih tumačenja pjevuši tonove na crtovlju istr- gnutom iz travničke knjige rođenih i beogradske knjige umrlih. Čiji je ustvari pisac, pitaju se oni koji u ispovijedima njegovih junaka ne osjećaju riječi svojih predaka. Priznajem, i sama sam prije dvadesetak godina kanila postaviti isto pitanje. A onda me bol osobne biografije, isprovocirana isključivo pitanjem vezanim uz Andrićevu pripadnost, osvijestila i ohrabrila. Danas mi tema svrstavanja u pretince izaziva pod- smijeh. Književnopovijesno pitanje izgubilo je bitku. Njegovi vojnici priključili su se odredu koji je pobjednički jurišao na vlastiti pesimizam. Došlo je vrijeme da i to zapišem. U studenome 1992. godine, u trenutku događanja velike povijesti, na onom istom Književnom petku, spominjanom već uz Cvitana, vodila sam tribinu na temu Andrićeve pripadnosti. Povod je bila stota godina rođenja; rođenja nobelovca kojeg su prije samo nekoliko mjeseci s domaće adrese preselili na knjižne police strane li- terature. Osobno me zanimalo je li to učinjeno uz njegov nebeski pristanak. Nije mi bilo lako naći sugovornike. Pozivu su se odazvali samo Krešimir Nemec i Dubravko Jelčić. Tih dana do mene je došao glas da se iz okupiranog Sarajeva uspio probiti pjes- nik Mile Stojić. Voljela sam njegove stihove. Još od svojih studentskih dana. A meni je bilo tako potrebno da netko s istinskim pravom na govor, netko iz tužne zemlje Bosne, netko tko zna da se u njoj i voli i mrzi kao nigdje drugdje – govori o velikom Andriću. Ne pamtim tko mi je dao Miletov zagrebački broj. Sjećam se samo telefon- ske govornice s koje sam ga nazvala i zamolila da bude sudionik rasprave. Pristao je. Petak je stigao puno prije nego što to obično stiže. Petnaestak minuta prije početka našli smo se u sobi ravnateljice. Dvorana na Ro- oseveltovu trgu bila je već prepunjena znatiželjnicima. Trema mi je zaglušila sve stanice tijela. I smanjila mi visinu. Veliku tribinu bogate tradicije u središtu Zagreba uređivala sam i vodila ja , baš ja koja sam na nju stizala iz skromnog Osijeka, ubrza- nim vlakom prepunim bijednih ljudi. Započela sam razgovor sa Stojićem; nevješt, po pravilima praznoga govora , nalik onakvom kakav se začinje u kupeima među ne- poznatima; da se skrati vrijeme i zaboravi briga. – I moj tata živi u Sarajevu , rekla sam mu. Pogledao me sućutno. Ne znam ni danas je li to učinio zbog toga što se sažalio nad mojim ocem koji još nije napustio grad, ili nada mnom i mojom dje- tinjastom reakcijom. Zasigurno je očekivao da ću mu dati neke smjernice skorog stručnog razgovora, otkriti mu što se od njega očekuje. – Da , vratio mi je neza- interesirano, ali je ipak pristojno dodao: Da, a u kojem je dijelu ? – Na Alipašinom polju , rečenica je izletjela sigurnije. – Da, i ja sam tamo. A koji je objekt? , i pjesnik je popunjavao vrijeme. Za koju minutu trebali smo izaći pred publiku. – Be šest, pet , izbacila sam, kao štreberica koja zadatke iz matematike uči napamet. – Vidi, boga ti i ja ..., sad se kazivanje počelo komplicirati. – Pa, koji je bro j, pitao je. – Trinaest , rekla