Nova Istra

144 OPTIMIZAM Julijana MATANOVIĆ puna same sebe, nije slutila da ću to učiniti do jutra. Konačno sam dobila priliku izložiti svoju literarizaciju života, prozvati one koji ne vjeruju težini života u onih koji svoja stanja izgovaraju uz smiješak, zamjeriti antologičarima autobiografija koji se ne zanimaju pravim odnosom proživljenog i ispisanog. Objasniti onima koji još imaju snage poslušati, kako sam posezala za umjetničkim optimizmom i onda kad su se pred mene stavila mučna pitanja vezana uz živote dubinskih pisaca. Na ulazu u tijelo umjesto riječi Sretno stajala je riječ Strah . Podloga svakom op- timizmu, rekao bi Wilde. Počela sam kopati u potrazi za najboljim primjerima. Zahvaćala sam naslage životnih mučnina savladanih sviješću da ih zaslužujem kao priču koju ću jednoga dana ponuditi drugima na čitanje i upisivanje. Zastajala sam na odroncima zbiljskih trenutaka koji su me podsjetili na razloge zbog kojih sam postala drukčiji konzument, svjesno oslabila snagu znanstvene riječi i počela nuditi nježne odgovore na ozbiljna književnopovijesna pitanja. Sagnula sam se i dohvatila grumen za koji sam vjerovala da sam ga pokopala duboko, u najtamniji sloj rudnika, da ga više nikada ne pronađem. Još uvijek je bio istog sastava. Možda su se vremenom samo omjeri promijenili; čestice boli nepripadanja i suze djevojčice počele su činiti manji postotak u odnosu na ljubav prema obožavanom piscu i povrede onih koji književnost primaju uz po- moć kalkulatora i prave se da sve razumiju. Vapio je za novom analizom. Znao je da ću ga pričom o optimizmu učiniti ravnopravnima ostalim u rudniku tijela. I da je u njemu tajna mene i pogleda na život u kojemu se sve isprepliće: trauma se preseljava u vlastiti tekst, a vlastiti tekst mijenja pogled na tekstove drugih jer sluti, upravo tom darovanom sposobnošću koju nazivamo optimizam, kakav je život onoga dru- gog bio. O dva krajnja životna pesimizma razgovaraju dva unutrašnja umjetnička optimizma. Grumen je čuvao tajnu moje drskosti kojom sam se podsmjehivala pitanjima o književno-nacionalnoj pripadnosti velikog, meni osobno najvećeg moga, ako ne i našeg, prozaika. Riječ je o autoru čija je biografija pod najpreciznijim povećalima književnih pov- jesničara i književnih političara. Posljednjih dvadesetak godina svaka i najmanja Andrićeva obljetnica proglašava se povodom za organiziranje međunarodnog sku- pa, znanstvenog kolokvija ili manjeg simpozija; toliko godina od rođenja, toliko od smrti, toliko od Nobelove nagrade, toliko od objavljivanja Proklete avlije ... O Ivi Andriću se pišu doktorati, oko njega se vode polemike, njemu se posvećuju tv- i radijske emisije, zbog njega se čitatelji svađaju po forumima. I neovisno o kakvim je govornicima i sugovornicima riječ, vole li oni piščeve bosanske mudrosti ili su sk- loniji zavrzlamama građanskih salona, primjenjuju li na njegov korpus nove teorije identiteta ili su im milije pozitivističke metode razotkrivanja, svi oni odabiru istu