Nova Istra

99 Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ NOVI PRIJEVODI Jedva su se čuli udarci ruku, a dugotrajno pjevanje nepoznate ptice dopiralo je do nas u intervalima. Ponekad bismo se dodirnuli ispod vode; osjećali smo bedra, koljena, kao da se igramo otkrivanja nas samih u mirnoći toga umjetnog krajolika. Zgrabivši neko korijenje na obali, dugo smo se ljubili i oboje njihali. Neočekivano, ponovno sam začuo onu buku krila iznad naših glava. Bilo je to nešto kratkotrajno, neka vrsta blagoga i brzog lepetanja krilima koja su mi gotovo dodirivala lice. Od- mah sam pogledao Lauru, ali ona je i dalje imala napola zatvorene oči, a njezina su me usta tražila u prostoru. Moja zaprepaštenost nije ju iznenadila i kad je otvorila oči, nasmiješila mi se. Zaplivao sam nekoliko metara prema unutrašnjosti i to je lepetanje brzo prestalo, smočivši mi kosu. Bilo je očigledno da je riječ o nečemu stvarnom, jer sam taj netjelesni let mogao zamijetiti. Ali Laura me zvala s obale ne znajući za moju tjeskobu i prikriveni stid. Nije me smio prestrašiti let divlje ptice. Noćno lepetanje krilima na obalama umjetnog jezera nije bilo dostatno da se čovjek preplaši. Upitao sam je osjeća li nešto, je li zamijetila zvuk tih krila koja su kao luda kružila iznad mene? Bilo je očigledno da nije. Pitala me šalim li se. Otkopčavajući košulju, odgovorio sam joj da je tako. Uzela me za ruke i ponovno smo sjeli na kamenje na obali. Dok se naslanjala na moje rame, tamna i zlokob- na krila gotovo su mi okrznula uši. Dolazila su i odlazila neopisivo brzo, sve dok nisam osjetio da neke crvene očice nastoje prodrijeti u moje zjenice. U tišini koju smo dijelili srce mi je kucalo kao da mi ne pripada. Vidio sam tu krilatu stvar kako tvrdoglavo napreduje izravno prema mome čelu i zabada svoje oštre zube. Uhvatio sam Lauru za ruke i potrčali smo kao da smo izronili iz toga nedovršenog puta, kao da bježimo s dna nekoga oceana bez riba i koralja. Laura me, smiješeći se, upitala zbog čega odlazimo. Mislio sam da se šali i pravio se da i ja to radim. Kad smo stigli gore, zagrlili smo se. Laura mi je nešto rekla i ugrizla me za uho. I gledala je preko svoga ramena prema obali. Tamo dolje moje se nago tijelo rastezalo po kamenju. Iznad njega ona je krilata stvar napredovala izravno prema njegovim očima. Zatvo- rio sam svoje kao da se neki šiljasti, maleni zubi zabijaju u njih. Divlji krik prolomio se prostorom i počeo se gubiti kao da su ga progutale dubine jezera. (Iz zbirke El clasificador / Razvrstavač) Izabrala i sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić, Zagreb