Nova Istra

98 NOVI PRIJEVODI Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ NEŠTO LETI IZNAD JEZERA Kad sam već bio gotovo stigao, osjetio sam neku vrstu blagoga i brzog lepetanja krilima koja su dodirivala moje obraze. Budući da se okolica prostirala pred našim pogledima, mislio sam da je riječ o povjetarcu i nisam tome pridao veću pozornost. Bio sam na jezeru prošloga tjedna, zbog toga sam ga se tako jasno sjećao. Radilo se o umjetnom jezeru, ali to je isto kao da je prirodno. Čovjek misli da je jezero svug- dje isto. Vidi samo vodu koja se nalazi među brdima i čini mu se da je uvijek bilo tako. Jasno, ako netko počne hodati okolicom, zapazi nedovršeni put, nejasan živo- tinjski trag, kao da ih je voda uklesala oštricom sjekire. Što se nalazi dolje, može se jedino pretpostaviti. Možda je tu nekad bilo naselje i po dnu jezera hodali su ljudi. Sada je ono pokriveno svačim, ili gotovo svačim. S vremena na vrijeme zalutale grane drveća izrone na površinu poput nijemoga svjedoka smrti u vodi. Otpad i nekoliko raspršenih grebena izranjaju poput ledenih brjegova. A iznad njih prazne konzerve, razbijene boce i ostatci novina napola prekriveni travom s dna jezera. Kao i bilo koje drugo jezero, ovo na jednak način odražava zrake mjesečine. U nje- mu se, poput blistavih snopova zraka, ogledaju kukci koji gledaju prema svjetlosti. U normalnoj noći podrijetlo jezera trebalo bi biti nešto sporedno, drugorazredno. Ali, nema sumnje, krajolik upija, privlači i zarobljava. Može se satima promatrati nedodirljiv ritam voda, a tiha buka pogoduje iverima i morskoj mahovini na obali. Na to smo umjetno jezero došli slučajno, iako, ako netko počne kopati po svojoj nutrini, zna da nas je neki prešutan razlog doveo do njegovih obala. Bila je zora i gušila nas je mlakost noći praćena toplom zaparom koja je otežavala disanje. Laura mi je rekla da je jedno mjesto, smješteno na padini, odmah privuklo njezinu pozor- nost. Radilo se o hirovitom proplanku okruženom grmljem, sjenovitim drvećem i cvijećem koje se, u noćnoj jasnoći, činilo upadljivo bijelim. Iza proplanka spuštao se jedan od putova čiji se kraj naslućivao. Polagano smo ga slijedili. Iz daljine su, poput prekinutih razgovora, do nas dopirali zvuci iz mjesta za logorovanje. Slabe su lomače blistale na neizmjerljivoj razdaljini, iako se činilo da su nadomak ruke. Prostori nisu ukazivali na dimenzije. Sve je bilo približno. Ako bi čovjek pružio pr- ste da dotakne vrbu, ne bi nailazio ni na što, a njezina bi sjena i dalje ostajala čitava, kao da nije ni bilo neke namjere. Ako bi se pogled usmjerio prema nebu, zvijezde su na njemu bile tako blizu brjegovima da se prostranost svemira činila kao nešto usko i zatvoreno. Radilo se o predodređenom redu, iako ne znam zbog čega sam imao čudan osjećaj da je nešto nedostajalo. Grebeni, grane drveća, nedovršeni pu- tovi, navodili su me na pomisao o nečemu slomljenome, kao da ogledalo odražava iskrivljenu polovicu lica i kao da se zna da se ostalo nalazi negdje iza. Iznenada, nekom prešutnom odlukom, našli smo se nagi u vodi. Dugo smo bezbrižno plivali.