Nova Istra

97 Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ NOVI PRIJEVODI noga. Čitav je svemir ulazio kroz prozor, miran stajao kraj kreveta i činilo se da nam se smiješi. Nas dvoje svemu smo se suprotstavili i sanjao sam da se taj trenutak produžava u nekome tajanstvenom mjestu Fernandine utrobe. Poslije mi je šapnu- la jedno obećanje kako bih i dalje nastavio slamati taj djevičanski prostor. Osjećao sam da je vezana uz moju unutarnju snagu, još uvijek podređena mojemu poljupcu i izgovarala je samo ono što ljubavnici govore nakon vođenja ljubavi. Vratila se idu- ćega dana i onoga poslije. Navikao sam se čekati njezin dolazak zalijevajući cvijeće i zavirujući s vremena na vrijeme na ulicu. Njezinoj je pojavi uvijek prethodio isti bijeli pas koji je svaki dan njušio zidove. Vidio sam da je nervozna i da požuruje korak dok sam ponavljao rečenice koje sam pisao da bih ih joj tiho izrekao, koje su se odnosile na one koji su bježali iz zemlje. Možda zbog toga što su ti koji su bježa- li sve manje vrijedili, krajem rujna Fernanda nije došla. Njezin se nedolazak podu- darao s Nerudinom smrću o čemu je jedna radijska postaja otvoreno izvještavala. Mislio sam na Marcelu i na Martína, na svoje roditelje koji su umrli prije toliko vremena, kad sam još bio zametak asketskog građanina i želio promijeniti neprav- de svojim prvim stihovima. Mislio sam na njih nastojeći se prisjetiti njihovih neo- dređenih lica, a umjesto njih izvirila je Fernanda kraj izloga. Kasnije sam se navik­ nuo na čekanje da dođu po mene. Oni bi došli kad bi primijetili da nitko ne živi u Martínovoj kući, kad bi utvrdili da se noću svjetla ne pale. Fernanda i ja vodili smo ljubav u polumraku. Više nije imalo smisla otići iz kuće. Izvan nje također nisam ništa imao. Zbog toga sam zašutio i šćućurio se u jednome kutu kuće. U nekome varljivu trenutku zamišljao sam drugačiji kraj, kraj s Fernandom koja me čeka u drugome dijelu grada gdje bi niknuo plod naše nevinosti. Mislim da me to, usprkos svemu, održava na životu. Pretpostavio sam da će ti dani trajati duže od ovoga mjeseca i ove godine. Zbog toga sam gotovo bez straha čekao da me odvedu kad se umore prolaziti ulicom osvjetljavajući stakla u predsoblju, kad im dosadi lupati po zidovima i dokazivati da je kuća prazna, da je bila Martínova i da u njoj sada nema nikoga. Pretpostavio sam da ću te godine jedino ja spavati u njoj i da će me zbog toga odvesti daleko. Jako daleko. Tamo gdje Fernanda neće moći ni zamisliti da sam i dalje živ. Tamo gdje nitko neće znati za tu kuću u kojoj smo se ona i ja voljeli u rujnu. * Dana 11. rujna 1973. izvršen je državni udar u Čileu i na vlast je došla vojska. ( Op. prev. )