Nova Istra

96 NOVI PRIJEVODI Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ našli smo se ispred Martínove kuće. Ne gledajući se i još uvijek se držeći za ruke, ušli smo. Unutra je prošla po svim prostorijama, uzela u ruke nekoliko portreta Marcele i djece i dugo ih promatrala kao da ih nastoji zapamtiti. Pogledala je poli- ce prepune knjiga i znatiželjno zavirila među Martínove komentare i bilješke naba- cane na njegovu pisaćem stolu. Kad me upitala nije li očigledno da mora ostati, nasmijali smo se uz hinjenu nervozu. Pojeli smo nešto, upalili radio kako bismo slušali dosadno ponavljanje onoga što nas je zbunjivalo. Zatim smo zajedno drhta- li slušajući upornu buku teških vozila po ulicama, koja su ponekad usmjeravala svjetla prema prozorima i u prolazu osvjetljavala zidove i stakla u predsoblju. Uga- sili smo svjetla i, gotovo se dodirujući, tiho spuznuli ispod fotelja. Na trenutke bi nas okrznula neka čudna privlačnost koja je nagoviještala ono neizbježno. Tamo vani grad je imao svoje vlasnike. Mi smo trebali jedno drugo kako ne bismo umrli od tjeskobe zbog vlastite samoće. Ostali smo šćućureni kao da se vrijeme zadržalo, osjećao sam Fernandino ubrzano disanje jako blizu svojih usta. Kad sam uzeo nje- zino lice u ruke i vidio njezine obraze prepune suza, znao sam da bih je mogao voljeti. Nije bilo važno što će donijeti budućnost, nije bila važna ni izgubljena proš- lost. Jedino je sadašnjost bila uistinu nešto naše, ono što bi nas oživljavalo dok ne izađemo iz zatočeništva i jednoga dana ponovno dobijemo želju za životom. Točno je da je plakala, ali u tome je bilo nečega uzvišenog. To sam shvatio kad smo se poljubili i kad smo, u trenutku kad su se naša tijela priljubila, otkrili da je sreća potpunija ako je na rubu same smrti. Smrti koja je dolazila izvana i koja je u svako- me trenutku mogla ući kroz neka vrata i ostaviti nas u drugoj dimenziji. Mislio sam da su prethodni dani brzo prošli; Fernandine poruke u poštanskom pretincu škole, moji nervozni odgovori preko telefonske žice. Brzo su prolazili sastanci u knjižnici i učenje doktrina koje je bilo teško savladati. Nismo obraćali pozornost na upozorenja o vremenu katastrofa kad neće imati smisla ništa drugo nego bježa- ti, bježati na neko mjesto na planetu gdje nitko neće znati za nas kako bismo po- novno vratili raj koji niti jedno od nas dvoje nije upoznalo. Znam da se Fernanda bojala jednako kao i ja. Oboje bez iskustva, glumili smo znajući da niti jedno od nas nije imalo drugo tijelo tako blizu i tako dubinski. Osjećao sam kako traži uto- čište u mojim usnama i prkosi smrti, sluteći da nas Martín, Marcela i dječica gleda- ju s nekoga mjesta udaljenog od boli i razočaranja. U tome trenutku prolazne sreće osjetio sam kako tjeskoba nailazi poput komete, da se smješta u našu nutrinu i bezvoljno odlazi. Fernandu sam volio kao što nikad poslije nikoga nisam, i znam da mi je taj osjećaj bio uzvraćen. Nije bilo ništa više izvjesno od činjenice da smo bili tamo okruženi bolima i nesrećama i ne znajući za to, progonjeni poviješću za koju smo mislili da nam je nekad pripadala. Možda smo se zbog toga prvi put vo- ljeli kao da smo se ponovno rodili, promatrajući se u beskrajnu ogledalu nadmoć-