Nova Istra

95 Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ NOVI PRIJEVODI sobom, na trenutke razmičući zavjese kako bih ubrzao nečiji dolazak: Martínov, Marcelin ili bilo čiji. To se nije dogodilo. Ni toga dana ni onih koji su uslijedili. Tješio sam se misleći da će doći kada to budem najmanje očekivao i da će se stvari odvijati svojim tijekom. Ali petoga sam dana saznao da se nitko od obitelji neće vratiti. Nastojao sam ne donositi previše zaključaka i prihvatio ideju da ih neću vidjeti duže vrijeme. Poslije sam se odvažio da odem provjeriti tu spoznaju iako sam u stvarnosti bio u zatočeništvu koje nisam htio prihvatiti. Hodao sam ulicama kojih se gotovo i ne sjećam, promatrajući zidove još uvijek išarane parolama i neko- liko automobila koji su ubrzano kružili, te udahnuo miris straha koji se mogao opipati u zraku kao nešto gusto što pokriva grad. Susreo sam je na uglu ulice u neposrednoj blizini. Stajala je tamo, napeta i uspravna, praveći se da gleda izloge. Fernanda je bila jednako lijepa i ispunjavala prostor svojom slatkom i privlačnom prisutnošću. Ponovno me zarobila njezina prirodna ljepota i nježni pogled koji je uvijek izgledao kao da me miluje. Nevjerojatno je da je bila tamo, nadohvat ruke. Bilo je dovoljno ispružiti prste i moći je dodirnuti te ponovno udisati miris njezine sjajne kože, koji me tjednima proganjao od trenutka kada sam je, odsutnu duhom, ugledao kako pomno istražuje nebo naslonjena na monolit u sveučilišnom parku. Tu je počelo moje bezazleno muško udvaranje i njezin plašljiv i hladan odgovor. U toj smo prigodi razgovarali zahvaljujući neizbježnoj slučajnosti, sluteći da se treba- mo bolje upoznati, saznati za naše misli, za osobne težnje i obiteljsko podrijetlo jednoga i drugog. U nekoj vrsti zavodljive igre nekoliko smo se tjedana viđali sva- koga dana; dolazili bismo do njezina pansiona i odlazili iz njega uz prešutno ispla- nirana zaustavljanja u mračnim kutovima kako bismo se primili za ruke i zagrlili se, da bismo se ponekad poljubili i s vremena na vrijeme zaželjeli jedno drugo. Po- slije sam je izgubio jer nas je protjecanje mnoštva ljudi kroz naše živote odvelo na suprotne strane. Ona je prionula svojoj profesiji, spremna postati odgojiteljicom i brinuti se o djeci u nekome dječjem vrtiću. Ja sam i dalje neprestano vjerovao u stare ideale i ponavljanjem i činjenjem nekih stvari nastojao to ojačati. Razišli smo se zbog navedenih razloga ili zato što još nije bilo sazrelo vrijeme za sudbonosan susret. Činjenica je da se sada gledamo na predvidiv način, a očigledno sudioništvo u istoj stvari odmah nas je povezalo. Oko nas svijet se raspadao na komadiće i zbog nečega smo se ponovno susreli. Novi zagrljaj bio je prirodan nastavak onoga neza- vršenog. Tiho smo se zazvali, šaputali stvari koje nismo jasno razumjeli, ali koje su navodile na pomisao da se usred nepomirljiva kaosa ono izvorno i poznato nalazi u nama. Fernanda i ja zakasnili smo sa susretom koji niti jedan kalendar nije mogao vječno odgoditi. Razgovarali smo o onome što mi se dogodilo i pitala me za Mar- tína i njegovu obitelj. Ona je svu tu zbrku shvaćala kao dio neke druge, još veće zbrke o kojoj mi nikad nije govorila. Ne znajući kako, kad se bližio policijski sat,