Nova Istra

94 NOVI PRIJEVODI Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ me okruživao. Jer usprkos slučajnom pojavljivanju u ovoj priči i neizbježnoj obvezi prema toj sveprisutnoj stvari koju sam napola razumio, poezija je i dalje bila moja utvrda, djelić smionosti koji je mogao pobijediti vrijeme i ostati u drugim ljudima nadjačavajući neprestanu buku od pucnjeva i progona. Do prošloga tjedna nalazio sam se u Martínovoj kući. Već godinu dana skrivao me s urođenim osjećajem za bratstvo, zbog kojega je bio bliži ljudima nego filozofiji, i zbog kojega je sličio ulič- nome misliocu iako je predavao na fakultetskoj katedri. Istina je da sam spavao u fotelji u dnevnoj sobi, ali ugodno sam se osjećao. Nitko mi nije smetao, a ja sam nastojao ne smetati svojom nazočnošću. Često smo dugo u noć razgovarali o Bogu, o nadi, o unaprijed utvrđenoj ljudskoj sudbini i o tome da je još uvijek bilo nečega da se napuni trbuh i svakodnevno izbaci voda iz mjehura. Martín mi je bio poput starijeg brata, poput oca kojega nisam imao i koji se nejasno nazirao u sjećanju kad bih se osjećao samim i besciljno lutao ulicama tražeći udobno mjesto na kojemu bih proveo noć. Zbog toga moja naklonost prema Martínu i njegovoj obitelji nije bila slučajna. Bilo je to puno više nego provoditi dane u njegovu domu, jesti zajed- no, sjediti skupa u sumrak u dvorištu i piti pivo. Ne sjećam se da sam ikada kasnije doživio toliko ispunjene trenutke kao što su bili oni provedeni u toj kući okruženoj palmama i vrtovima prepunim cvijeća što sam rijetko kad primjećivao. U njoj se susretalo vrijeme koje je odlazilo s onim koje je dolazilo. Zajedno na rubu povijesti, nastojali smo objasniti događaje u zemlji, na prostoru koji se vrtoglavo mijenjao. Tu smo se svakodnevno družili, slušala se glazba, recitirala poezija. Više nego u jednoj prigodi, tih sam se godina pitao je li takav život normalan, uklapa li se među para- metre običnoga i svakodnevnog života. Moguće je, ali prati ga i gorak okus koji još uvijek nisam uspio odgonetnuti. Istina je da sam u Martínovoj kući pronašao volju za život i da je ona bila puno više od obična smještaja. Bila je to kuća iz snova na rubu nestanka, jer ju je obični egzistencijalni zahtjev mogao oduzeti. Ali nije. Bila je to kuća zajedničkih snova i budući da je moj mali osobni san bio prihvaćen u tome obiteljskom snu, nisam imao druge mogućnosti nego osjećati se sretnim i zahvalnim. U rujnu sam napunio godinu dana života u njoj i, kakvoga li ironičnog paradoksa, bio je to neki drugačiji rujan. Datuma se uglavnom ne sjećamo, osim ako se tada nije nešto dogodilo. Onda se na zidu traži neki kalendar, a poslije za- boravlja dan, ali ne i događaj. Jedna je godina napunjena toga jutra u kojemu se povijest reducirala na nekoliko sati. Iznenada, svijet je poludio, a na radiju se sve ispremiješalo. Buka helikoptera sve je nadvladavala, a i pucnjevi su dopirali s onih mjesta s kojih smo pretpostavljali da će dopirati. U podne više nitko nije hodao ulicama. Provirio sam kroz vrata i u daljini uočio samo prljava psa kako njuška po zidovima na uglu. Negdje daleko sirena je sjekla zrak kao da upozorava na nešto. Iznenada sam ostajao sam u toj golemoj kući, ne mogavši izaći, zatvoren sam sa