Nova Istra

93 Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ NOVI PRIJEVODI lazio putem kojim je prošao, zadrhtao bi od ružnoće svijeta svakodnevne rutine. Mračne kuće, sivi i turobni ljudi koji ne idu nikuda. Kružili su, a u beskonačnosti prostora činilo mu se da su se neprestano okretali poput pasa koji si nikad neće ugristi rep. Čitavoga ga je preplavila tuga koju nije bilo moguće zatomiti. Plakao je. Plakao je od boli što svakoga dana vidi istu bijedu. Ista bezuba usta s glumljenom gestom zahvalnosti. Isti obmanjivači smještali su se ispred nekih zgrada čekajući nesmotrene. I sa svih strana uzvikujući su ponavljali tjedne vijesti. S jedne strane crkve neki je starac drijemao nakon uobičajene pijanke. Iza skrivene bočne ulice dopirao je do njega jedinstven miris jeftine javne kuće. Osjetio je da lik na njegovoj glavi raste. Na njegovim usnama, koje nije bilo moguće kontrolirati, pojavljivala se snažna riječ. Kriste , govorio je. Kriste , uzvikivao je. Njegov uzvik se, malo pomalo, pretvarao u nekakav vapaj. Njegov je očajni krik izazivao strah u njemu. Mnoštvo ljudi, čiji se broj uvećavao, okupljalo se na određenoj udaljenosti u koncentričnim krugovima. Na licima prolaznika bila je mješavina sažaljenja, tuge i straha. On je nekontrolirano vikao dok su mu zjenice isijavale neopisivu svjetlost. Netko je taj neprimjeran sjaj povezao s ludošću. Policijski se automobil zaustavio na jednoj strani trga. Izašli su žurno i zaprijetili mu. Nije bilo potrebno. On je utišao glas, sagnuo glavu i pošao s njima. Ostavili su ga u sanatoriju. Tamo je već dva mjeseca. Nikoga ne plaši i nitko ga dugo ne sluša. Ponekad se prisjeća čudnoga unutarnjeg pokreta u visini grudi. Ali nije u mogućnosti razjasniti o čemu je riječ. Istovremeno osjeća pritisak i toplinu, koji ga osvjetljavaju iznutra. S vremena na vrijeme vidi se kako leprša među drvećem kao da je vrabac koji ide prema svojemu gnijezdu i do- lazi u nj. Veći dio dana, ipak, provodi zazivajući ga, lagano, nježno, gotovo šaptom. VOLJELI SMO SE U RUJNU Jorgeu Montealegreu zbog jedne slične pripovijesti. Teško mi je zamisliti da je ono s Fernandom moglo imati drugačiji kraj. Teško mi je i zbog toga jer je u onome razdoblju života sve bilo zbrkano. Događaji su bili tako nepredvidivi da bi analizirati ih sada, na neki način, značilo suprotstaviti ih stvar- nosti koja se odvijala drukčije. Imao sam osamnaest godina i moglo se smatrati da je preda mnom sjajna budućnost, da će mi se ostvariti snovi, isti oni koji su me progonili po hodnicima fakulteta dok sam čitao neki metafizički tekst umjesto da učim jednadžbe ili algebru. Do tjedna kad sam se ponovno susreo s Fernandom još je uvijek bilo moguće pretpostaviti da ću kao pjesnik biti prihvaćen u svijetu koji