Nova Istra

92 NOVI PRIJEVODI Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ bacuje pritisak koji je težio da se pretvori u nešto stalno, a nije shvaćao u što. Pod tušem si je čvrsto trljao prsa potvrđujući da je toplina unutarnja. Taj živi pritisak, nezavisan od njegove volje, povezivao se s toplinom nagomilanom u neodređenoj točki njegova srca. Zatim je provirio na ulicu. Kad se probudio, bio je siguran da je nebo bilo oblačno; to je čak potvrdio prisjetivši se dva bijela goluba vidljivo pod­ rezanih krila, ispod tamnih oblaka. Ipak, jutro je bilo jasno, prozračno, s previše svjetlosti za zimske mjesece. Kao i svakoga dana, na uglu je čekao autobus. U to su vrijeme ljudi već počeli kružiti, a vozila su žurno kretala prema središtu grada. Pogledao je sat na zvoniku i pomislio da je nemoguće ići pješice. Dan ga je mamio. Osim toga, iznenada mu se javila potreba da promatra svaku stvar kao da je vidi prvi put. U početku nije zapazio da ga znatiželjno gledaju, iako je, kad bi mu se oči susrele s očima nekoga prolaznika, zapažao tračak čuđenja u njegovim zjenicama. Ali dan je bio lijep, ptice su ispunjavale prostor kao da sav cvrkut svijeta usredoto- čuju na njegovo prolaženje. Što mu je mogla značiti činjenica da ga netko, uz spo- kojnu ironiju, pomno istražuje pogledom. Brojio je kuće, drveće, ružičnjake koji su blistali u alejama. Putujući, u mislima je obnovio arhitekturu. Nikad nije zapazio kuće u kolonijalnom stilu s početka stoljeća, crkve sagrađene od opeke. Stigavši do mosta, utvrdio je da je, ne zapazivši, prošao više od petnaest blokova. Vratio se da bi opet putovao. I dalje je bilo vruće i bio je pod pritiskom. Čitavoga ga je obuzeo kratkotrajan strah. Vidio je iza sebe sivi grad s uobičajenim zimskim ritmom i to da nitko nije zapazio nebo, drveće i cvijeće. Osim toga, svi su ljudi bili odjeveni kao što priliči tome dobu godine. On je jedva primjećivao svoju nagost. Nakratko ga je, na nekoliko sekunda, obuzelo nezadovoljstvo koje nije mogao kontrolirati, prolazno kao i njegovo čuđenje. Osvrnuo se oko sebe i odlučio proći most. Ispred njega svjetlost je slijedila svoj uobičajeni tijek. Ljepota dana uzdizala se poput ne- čega zagonetnog, čiji je jedini zadatak bio da ga privuče. Grad ga je pozivao i on je prolazio most kao da leti. Prisjetio se da ga je nosila neka glazba; za promjenu, ovdje glazbe nije bilo. Život je bio simfonija i on je bio sretan hodajući naprijed. Došavši na trg, kleknuo je da izbliza vidi cvijeće i udahne miris trave. Dodirnuo je hrapavo tkivo palme i prvi put zapazio da mu se na glavi počinje oblikovati neki lik. Pritisak se penjao do sljepoočica i tu se smjestio kao da mu pokušava nešto reći. Lik je bio pomalo mutan i nastojao je nacrtati njegov oblik, skicirati mu obrise kako bi ga prepoznao. Ne znajući kako, počeo je zazivati taj lik, nježno, gotovo šaptom. Kriste , rekao je polagano. Kriste , ponovio je drhteći. Sada polagano na- preduje, bez žurbe. Sjeo je na klupu na trgu i gledao par labudova koji su plivali u umjetnom jezeru. Nasmiješio im se ne pomaknuvši ni jedan mišić lica. Labudovi su se zaustavili uzvrativši mu osmijeh. Osjetio se nelagodno, kao da otkriva tajnu koju ne može ispovjediti. Svaki put kad bi pogledao unatrag, kad bi ponovno pro-