Nova Istra

91 Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ, Puerto Cisnes (Čile) TRI PRIPOVIJESTI NEKI ČUDAN UNUTARNJI POKRET Počeo ga je tiho zazivati, nježno, gotovo šaptom. Probudio se kao i svakoga dana: ležeći na leđima u svojemu krevetu, pogleda uperena u bespuća stropa i u zamršene figure na zidnim tapetama. Uobičajen je proces bio otvoriti kapke i istovremeno slušati cvrkutanje vrabaca. To je bilo normalno. Park nasuprot kući bio je prepun ptica, drveće puno gnijezdâ i u daljini su se mogli uočiti niski letovi iznad lišća. Radilo se, onda, o danu poput svih drugih. Ipak, neki čudan unutarnji pokret u visini grudi zaprepastio ga je. Bio je to neopisiv osjećaj, blag i uporan, i činilo se da mu dodiruje srce. Kao da je riječ o nečemu prolaznom, nastojao je ne pridavati tome pozornost. Upalio je radio kao i svakoga jutra, otvorio prozore, udahnuo hladan povjetarac, ali bilo je predodređeno da ga taj čudan osjećaj neće napustiti. Zapazio je da neobičan osjet osvjetljava njegovu nutrinu i da mu tijelo postaje mli- tavo. Predosjećao je da će, bude li slijedio taj početni poticaj, moći prijeći granice dodirljivog, da će moći izaći na ulicu a da to ne učini, proći između drveća kao da leti i u svojoj okolini vidjeti jata vrabaca koji lete u nepoznatu pravcu. Kad bi se pojavljivalo to unutarnje kucanje srca, zatvarao bi oči i odlazio, osobito u vrijeme kad je grad bio miran, kad još nitko nije prelazio ulice, a svjetla javne rasvjete već su se polagano gasila dolaskom svjetlosti zore. Pretpostavio je da će mu ta prilagodba prostorima dati onu neograničenu slobodu koja uvijek nadilazi riječi. Kad je kroz prozor vidio da dva goluba lepršaju u blizini crkvenoga tornja, u tome je stanju pokušao izaći iz sobe. Znao je da težina materijalnog još uvijek nastoji smanjiti njegovo tijelo kako bi bilo usklađeno s trenutačnim okolnostima i s vremenom koje svime upravlja. Ipak se nešto blagom upornošću pokretalo i približavalo njegovu srcu, a postupno jače disanje to je još i poticalo. Podigao se kao da na trenutak od-