Nova Istra

86 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dolores BUTIĆ pred naletom nasrtljive istine, preteške da se ponese i još teže da se ne ponese u mravinjak misli. „ Ne zatvaraj se u sebe! “ Što ću ti ja? Nataložen umor na svim razinama postojanja. Eteričan drhtaj po- pločen čudnim kompleksima. Prestrašen ego u bijegu pred magnetski privlačnim egoizmom... – Nisam pozvao tebe – nezainteresirano, gledajući kako ga potajno ispisujem po šutnji, prekine moj samodopadan hvalospjev – samo sam zvao, a ti si jedina čula. Ili si prva stigla. Bez snage da se sudaram s podivljalim hormonima, koji bi me svaki put odbacili u svaki put drugačije posloženu gomilu misli i emocija, koja bi se svila oko mene poput bršljana ostavljajući mi sve manje prostora za udisaj, bez snage da zovem u pomoć ako u ovom vakumu postoji netko da me spasi ili da molim za milost dok me čvrsto držao i vikao Otvori oči! i, naposljetku, bez snage da oči držim zatvorene, napokon je ugledah. Strašnu neman! Tu zastrašujuću neman, i tada opazih ono što nije bilo moguće pod sljepilom straha, da me ta nakaza, ukoliko joj se ne približim, neće moći, kao toliko puta dotad, mučiti čudnim pokretima noktiju, jer je ukorijenjena duboko u podsvijest iz koje buja njena krošnja od bezbroj jednookih glava, koje su se trzale na zmijolikim vratovima kao da se žele otrgunuti i pobjeći u neku ljepšu sliku. – Caesar mortuus est – šapnu mi jedna od bezbroj nakaznih usta, a sva ostala se grohotom nasmijaše. – Kako je moguće – pomislih, gledajući ga tako stvarnog i prije nego stigoh na skliskoj podlozi pokupiti misli, on ih svede pod zajednički nazivnik i s pomirljivom sjetom izgovori umjesto mene: – Hvala ti na svemu, ali ja moram dalje. „ Mislim da ima smisla da nastavite. “ „ Moram nastaviti, jer to nastavlja mene. “ Moram nastaviti , pomisli dok je samouvjereno sjedio na konju noseći svu silinu pogleda uprtih u svoja leđa, ničim ne odajući kako je osjetio degeneriranu stanicu duha zbog koje je morao sebi ponoviti Ja Cezar, vojskovođa, ratnik i političar, ne sanjam, ja osvajam... i viknuti iz sveg glasa – Alea iacta est! , nakon čega, ne primi- jetivši, projuri kroz vrata mraka čiji čuvar nije bio duboko ukorijenjen u podsvijest zastrašujućim nakaznim tijelom, već dovoljno privlačan da pomisli kako, odvezu- jući ga, čini dvostruko dobro djelo.