Nova Istra

85 Dolores BUTIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST sagne se i podigne iz prašine odbačenih pet minuta slave i tako naplati čudesnu, mučnu i dosadnu krizu identiteta, koje se nikako nije znao riješiti i napokon krene u novo svitanje! JA, CEZAR Došao je k meni jedno jutro, blijed kao krpa, zadivljujuće umotan u karizmu veli- kog vojskovođe koji je bez oklijevanja zajahao svijet kao da je njegov, stresao me u bezbroj osobina da u trenu posloži figuru slijepog obožavatelja i prikovanog pogle- da za daljinu misli promrmljao: – Nemam snage. – Govori lirski – rekoh – ne razumijem te. – Ne razumije me nitko, a svi me slijede. Ispružio je ruku i uhvatio me za vrat. Ostadoh bez zraka gledajući kako stvar- nost bježi u oblaku prašine, dok se on prelijevao iz pretijesnog tijela i grčevito trzao u sve kraćem ostatku od predviđenog mu vremenskog prostora, želeći eksplodirati u apsolutnu slobodu, koja je imala samo jedan uvjet za njega – bez njega! Ispružio je ruku i obrisao mi suze. – Misliš da bi me netko mogao preslikati riječima? – Pokušaj sam. – Nemam taj dar – samouvjereno reče i uhvati me za ruku – ova će ruka slijediti intuiciju. Zaboravit ćeš da si me poznavala. – Ne razumijem – rekoh – ne razumijem ništa. Što više znam, manje znam. Samo mi skini okove da pobjegnem kad neman dođe i ne uvjeravaj me da je plod moje mašte! „ O čemu pišeš? “ „ Ne znam još. “ Sve trube ovoga svijeta zatrubile su na uzmak pred bahatom sjenom presvije- tlog naslijeđa, dok je iz tajnih odaja straha rasla u bezdan misli, sve do naših nogu i u trenu se pretvorivši u poligon za odmjeravanje snaga, navukla masku mojih predaka. – Misliš da sam vezao pogrešnu zvijer? – Neću biti žrtva genetskog naslijeđa! Što želiš? – Pozvao sam te za svjedoka vremenskog naslijeđa. Mene? Pozvao si mene!? Oličenje straha bezvremenskih granica, koje u svakoj točki proživljava kraj, u svakom bijegu početak novog prostora bez riječi kao štit