Nova Istra

87 Dolores BUTIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST CIJENA UMJETNIKA Dogodilo se to u bazenu ili u nečemu nalik na bazen. U nepoznatom prostoru is- punjenom vodom ili s nečim nalik na vodu. Ja, ili nešto nalik meni, jedva primjetno tone raširenih ruku i rasute kose, koja kao da jedina pokazuje znakove života spo- rim kretnjama meduze. Neka bude grijeh! , reče. I bi grijeh. I sa stvorenim se grije- hom stvori ispred mene, da me zaveže za vrijeme i ugura u jednokratno postojanje, pretijesno da se u njega stane i s ostatkom koji živi sam za sebe. – Zašto si pala? – Zašto me pitaš kad padaš na detalje – reče i upre prstom u mene, neku drugu mene na drugom kraju slike, u ponoru misli i nemogućnosti drugačijeg koje ispod naslaga zbilje nijemo viče svoje postojanje, položi mi jabuku na glavu i strijelom me pogodi u srce. – Čemu jabuka? – Čemu jabuka – nasmije se – a ne pitaš se čemu strijela? Jer dogodilo se to u ponoru misli i nemogućnosti drugačijeg, u svemiru uma prošaranom crnim rupama straha i fatamorganom bijega u ugodna zrnca svega, koja na kraju uvijek poslože pustinju umora. Još jednu pustinju, još jednog umora i udarih šakom o stol. Neka bude stvarnost! – vikne. I bi stvarnost. I izdahne. A strijela proleti tik do moje glave. – Zašto me gađaš? – Ne gađam te. Smetaš. – Zar je ovo stvarnost? – Da, ali ne sedmoga dana. – Ti si kriva – viknuh – kriva si za sve! – Da si bila ti, ti bi bila kriva – mirno reče i nastavi iz sedmoga dana odapinjati strijele tik do moje glave, u nesposobnost prihvaćanja na početku pogrešnog puta koji iznad ponora ničega uporno vrluda neispunjivim obećanjem vlastite promjene, jer od početka pogrešno bijaše. Sve. „Ne mogu Vam obećati, ali možemo pokušati. “ „ Pokušati, što?! Odlijepiti sve zalijepljene godine, vratiti se na početak i izmisliti bolje, nastrijeliti sve uljeze i što će ostati osim jabuke? Prevelik ulog za napad normalnosti – pomislih – pokušajmo – izgovorih – pa nek bude što bude, jer ni ovako nije . I stoga se dogodilo na osami srca, kad munjevito odlučih nastrijeliti sve uljeze s mojim licem oko mene i dok su gigantska tjelesa probodena padala jedno preko drugoga, panično dohvatiti jabuku („Zašto si pala?“ „Zar nije bila ubrana?!“) da je položim na vrh slike i naciljam njeno srce, očekujući toliko željenu čistinu normal- nosti i ne očekujući snažnu bol u grudima od koje padoh preko mrtvih prikaza. A