Nova Istra

84 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dolores BUTIĆ Nisi prihvatio moju ispruženu ruku. Nisi pokušao pobjeći pred nadolazećom bujicom. Potopljen u ravnodušnost, ispiran snažnim udarcima o stijenke bjeso- mučne klaustrofobije, prepuštao si se besvjesnoj nemoći optužujući za anesteziju mene. – Dao sam ti sjećanje, dvorac tišine i čuvara u zamjenu za dar govora. Zašto si pristala? – Zašto se sjećaš? – odgovorio ti je umjesto mene, a iz goleme rupe posred čela sjurila se čudesna priča da te odlijepi od podloge očaja, bezbrojnih mogućnosti i tvoje neodlučnosti što da budeš i da u srcu postojanja preuzme kontrolu, koji si ti mogao imati jedino u savršeno posloženom svijetu malog drvosječe. Srce ti je ubrzavalo. Snažni otkucaji odbijali su se o stijenke i dok si nezaustav- ljivo jureći prema izlazu rukama štitio tijelo od njihovih bolnih udaraca, činilo ti se da si cijeli pretvoren u srce, gigantsko srce cijelog svemira, koje svakim otkucajem kriči za slobodom, a umjesto nje dobije gromoglasan pljesak i zavjesa se spusti. Sta- jao si bez naklona ukopan u jezgri tajne, jer si jedini znao da nisi talentiran pisac, već iznimno talentiran bjegunac. – Srce vam uvijek ovako lupa? Odmaknula je stetoskop i zabrinuto te gledala. – Cijelo ste vrijeme sjedili u čekaonici, a srce vam kuca kao da ste istrčali maraton. Istog trenutka bio si zaslijepljen bjelinom njene uniforme, bijelom kosom, zido- vima, beskrajno bijelim hodnicima kojima si jurio prema izlazu hvatajući zrak, dok te kao divovska hobotnica svojim debelim krakovima sve jače stezala spoznaja da si s nevjerojatnom lakoćom, medicinskim umijećem sveden na simptome i slučajnim pitanjem, da li si im uzrok ili posljedica, s nevjerojatom si lakoćom, a da to nisi želio, izbrisao sve što si dotad o sebi znao. Sjedio si na rubu straha i udisao beskrajno plavetnilo slobode. Miran. Smiren. Opušten. Ispran. O, da si barem mogao biti takav i biti! I ne primijetiti anesteziju pod krinkom mira. I ne odjuriti u pravcu jedva čujnih otkucaja suludo mijenjanog labirinta za dar govora pisane riječi i pet minuta slave koja se, kao slijepa muha o zid, samo odbila o tebe jer je nikada nisi trebao. Odlučio si zaigrati na posljednju kartu i ponuditi joj u zamjenu za svoj labirint jedini smisao – ljubav s kojom će opstati vani. Koliko mi je samo trebalo da odlučiš zaigrati na posljednju kartu! Sto godina samoće na izvoru emocija koje su se neprijateljski odbijale o mene, dok u igri kojoj nisi bio dorastao napraviš puni krug i predaš mi akumulirani smisao u zamjenu za svoj labirint. A koliko je tek trebalo čuvaru da zauzda divlje vjetrove smisla, potjera odbjeglog jahača, pokrene domino efekt i preuzme dar govora da intuiciju pretvori u umjetnost, a sebe u čuvara misli. Kad je pao mrak, neprimjetan svjedok koji je sve promatrao iz prikrajka svijesti