Nova Istra

83 Dolores BUTIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST jednako jak. A onda iznenada doleti golema ptičurina i bijesno mašući glavom stane čupa- ti meso razapetoj Pepeljugi koja kao da je od neizdržive boli pobjegla iz sebe i skrivena iza zida, na drugom kraju svijeta promotrala kako se iz otvorenih rana umjesto krvi slijeva samoća na koju se princ posklizne, izgubi ravnotežu, a žena iz ogledala iskoristi trenutak njegove nepažnje i svom snagom povuče Pepeljugu na svoju stranu. Pobjeda je imala začuđujući okus prošlosti, nebitne mrvice, skupljene u bitnu težinu, kotrljale su se praznim prostorom sjećanja i ona se nagonski okrene prema ogledalu očajnički tražeći, ovaj put ne svoj lik već posljednji impuls bajkovita erosa da ga mijenja za pobjedu, ali sve što je mogla vidjeti bila je golema ptičurina koja joj se pobjedonosno smiješi iz ogledala, i ništa više. NE DIRAJTE MOJE OTKUCAJE! Sjedio si zgrčen na kamenu i umirao od straha, a spoznaja kolika si uistinu kuka- vica i jadnik, cvjetala je u svoj svojoj odvratnoj raskoši i vrlo brzo te prerasla – ona, tvoje veliko strano tijelo i ti, njeno sićušno srce, postali su sve što je ostalo od tvoga prpošnog JA. Jer na njegovo hladnokrvno Gubi se! izgubio si se ispraćen gromo- glasnim smijehom kao zabijenom strijelom u leđima, kad je stogodišnju dosadu odlučila presjeći promjenom frizure, ne znajući da s dugim pletenicama pred noge strašnog čuvara padaš i ti, odavno slijep od želje da je samo jednom vidiš iz blizine. Želio si pokupiti razlivene emocije s kojima si nestao bez traga, umoran od stal- nih početaka i iznenadnih eksplozija u jezgri koncentričnih krugova, koji su te raznosili što dalje i što šire, bez odgovora koji ionako ne bi promijenio ništa, jer jednostavno – bilo je tako! Nisi imao što izgubiti. Zateturao je i pao, a od bolnog se krika zemlja stresla kad si zamahnuo i posred čela ga pogodio malom sjekirom skrivenom u drhtavoj ruci iza leđa, jer se običan mali drvosječa, prekoračivši još jednom crtu sigurne udaljenosti, usudio što nijedan veliki ratnik prije njega nije. – Zašto si je čuvao?! – izbezumljen si vikao, bespomoćan kao žrtveno janje na oltaru grižnje savjesti. – Čuvao sam tebe – tiho je rekao, ali ti si već otrčao ususret mahnitoj želji u la- birint intuicije, zamijeniti pretešku prazninu za još težu težinu usput pokupljenih prizora sa zidova anksioznih hodnika i nesvjesno posloženih u njenom pogledu od kojeg si pao na koljena, jer ona, od koje si očekivao sve odgovore ovog svijeta – bila je, na tvoje zaprepaštenje, potpuno nijema!