Nova Istra

82 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dolores BUTIĆ ŠAH–MAT POSLIJE PONOĆI Trčala je danima, mjesecima, godinama ili tek nekoliko sati da između redova zau- stavljenih misli pobjegne što dalje od trenutka kad joj je princ obuo zlatnu cipelicu i kad ga je ona s tom istom cipelicom munjevito, bez riječi pogodila u glavu, umorna od začaranog kruga njegovih dolazaka i odlazaka. Trčala je iz sve snage, zatvorenih očiju i raširenih ruku da ne podlegne još jed- nom iskušenju hvatanja, uvijek na pola metra udaljene istine koja bi joj vješto skliz­ nula između prstiju svaki put kad bi je čvrsto zgrabila, jer se nadmoćna i provoka- tivna amorfna masa nije dala ni secirati, ni ignorirati. Samo je miris znoja uspio narušiti ljepotu bajke, miris očaja pomisli Pepeljuga i zatvorenih je očiju mogla jasno vidjeti kako oštar miris nagriza čaroliju pretvara- jući je u zbrkanu mješavinu onog što se činilo i onog što je nastajalo, samo što ovaj put nije imala snage spasiti bajku, još jednom se zavarati da je tu puno bolje nego tamo, jer se snaga skrivala u smislu, a smisao se sakrio tko zna gdje. Trčala je sve dok joj noge nisu postale neopisivo teške i što je više ulagala napo- ra, sve je više usporavala u grčevitoj borbi s nevidljivom silom koja joj je otimala kontrolu nad pokretima i na kraju je zaustavila onako skamenjenu u raskoraku, a vrijeme je teklo dalje, sve je oko nje odlazilo kao na pokretnoj traci i kad se našla na mjestu od kojeg je bježala, nevidljiva sila je napusti i Pepeljuga upadne u svoj kalup. Bila je na početku, samo puno umornija. Stajala je i nemoćno propadala kroz točku koja se nesebično rasplinjavala pred njenim očima i tek kad su ptičice odnekud donijeto ogledalo naslonile na rub baj- ke, trgnula se iz razmišljanja izazvana spoznajom da je potpuno zaboravila kako izgleda. Premda se užarena sprirala straha gusto namotala oko nje, bez oklijevanja priđe ogledalu u kojem nije bilo njezina lika, prekrije lice rukama i glasno zaplače, a sve što se naguravalo u njoj jurne kroz jecaje odnoseći i ostatke skupog privida sreće zbog kojeg je naivno izgubila sebe. – Tko si? – upita je nepoznata žena samouvjerenog držanja i drskog izraza lica, koja se poslije posljednjeg otkucaja ponoći pojavila u ogledalu i ne čekajući odgo- vora nastavi: – Bijeg sam po sebi nema smisla – pruži joj ruku koju Pepeljuga, ne shvaćajući što se događa nagonski uhvati, a princ kao i uvijek dojmljiv u svom nastupu isko- čivši iz mraka uhvati Pepeljugu za drugu ruku i reče: – Ne bježi od mene. – Ne bježi od mene! – vikne žena. – Ti si mi početak i kraj svega – šapne princ. – Mazohizam je bolest! – očajno će žena, jer je princ uz Pepeljuginu pomoć bio