Nova Istra

81 Dolores BUTIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST kojeg sam mogla nesmetano gledati, pitajući se koliko je stvaran, do neuhvatljivog duha čije samozatajne sfere, osim u vidu magle, nisam mogla pojmiti. Nikad ga nisam pitala, a sam nijednom nije spomenuo mnogobrojne ožiljke na licu zbog kojih su ljudi, s mješavinom gađenja i grižnje savjesti bježali pogledom u stranu, a iza njegovih leđa potiho pričali ono što su čuli od očeva i djedova, da je unakažen u ljubavnom dvoboju kad se u naletu ludosti golim rukama borio protiv mača. Gledajući unatrag život mu je bio nalik nevidljivoj slici kroz koju bi ljudi, ne primijetivši je, uranjali u legendu oblikovanu po vlastitom ukusu zadovoljavajući time površnu ali dosadnu znatiželju. Postavši dijelom moje razbijene noćne more, naizmjenično s rukom koja me guši, poludjelim liftom i prebrzom vožnjom koja u zavoju izmiče kontroli, izranjao je iz mraka kao storuki zmaj u svakoj ruci imajući mač da bez milosti i vidljivog razloga preslika svoje ožiljke na moje lice. Vjerovala sam da će s vremenom uzvratiti udarac – progutati prazninu na isti način na koji je ona progutala njega, ali umjesto da se naglim trzajem popne na postolje pobjede, uporno je ostajao zarobljen u vlastitoj utrobi kao još neoživljen fetus kompleksnog doživljaja. Od samog početka dio njega postao je dio mene, kao beskrajna tišina i nisam bila spremna kad je blago podrhtavanje upravo u tom dijelu mene, kao refleksija njegovog nejasnog stanja, umjesto da se smiri eksplodiralo u snažan potres rušeći stvarnost kao piramidu od kocaka, suze su se slijevale u potocima, on je sjedio samozatajan kao i uvijek mirno otpuhujući kolutove dima u moje uplakano lice, a vrijeme nije moglo poteći unatrag i kao magnet povući raznesene kocke ponovno u cjelinu pitome navike. – Noćas sam sanjao gospođicu Zizizi, tako je rekla da se zove, gurala je zid u pustinji i kad sam je pitao zašto to radi, odgovorila je zato što mi je na putu, a drugog puta nema . Pokušao sam joj pomoći, ali uzalud – zid se nije micao! Na moju se primjedbu nasmijala miče se, samo to trebaš osjetiti , rekla je i nestala prije nego što sam je stigao pitati... – Zašto ga ne zaobiđe – dovršila sam umjesto njega, jer premda nikad nismo činili cjelinu, bili smo jedno, kao lik i njegov odraz u ogledalu, fatalna podvojenost, tvorac i rušitelj lažne stvarnosti iz koje je trebalo pobjeći i utopiti se u struju vreme- na jer prolaznost nije nestala, samo se nije mogla vidjeti iz čarobne čahure. – I što bi mi odgovorila? – Pitala bi te zašto nisi prešao brdo bez kamena? – U pravu si – posljednji osmijeh zablistao je na njegovom licu – tvoj zid vodi u krug, ali dođi – ugasio je posljednju cigaretu i uzeo me za ruku – pokazat ću ti gdje je puknut. Vidio sam s vrha brda!