Nova Istra

57 Stjepan ŠEŠELJ SUVREMENA KNJIŽEVNOST ŽUTI: O njemu ne znam ništa. BANOVIĆ s krajnjim naporom izvuče sat iz džepića, grozničavo ga drži u ruci ne uspijevajući ga otvoriti. PREDSJEDNIK: Obaviješten si o majčinom samoubojstvu? ŽUTI: Da. LINA zamijeti muževu uzrujanost, nježno spusti svoju ruku na njegovu. BANOVIĆ se oslobađa LININE ruke. LINA: Ne nerviraj se radi mene, molim te… ti samo idi na konferenciju…Ne moraš zbog mene ostajati tu… PREDSJEDNIK: Kako si dobio nadimak? ŽUTI: Pa valjda zbog boje mojih vlasi. PREDSJEDNIK: Da. Je li istina da pored hrvatskoga govoriš talijanski i njemač- ki? ŽUTI: Da. I madžarski. Lagano sam učio jezike, za nekoliko mjeseci… PREDSJEDNIK: Bio si u inozemstvu? ŽUTI: Radio sam u Njemačkoj, Madžarskoj, Italiji… LINA: Stanko, samo idi na konferenciju…Ne uzrujavaj se… BANOVIĆ zgrabi šešir i ne obazirući se na LINU jurne prema izlazu. Obara stolicu. Na tren svraća pozornost na sebe velikog dijela sudbene dvorane. PREDSJEDNIK: Kada si zadnji put vidio majku? ŽUTI: Prije dvije godine. BANOVIĆ izjuri iz sudnice. HORVATH zamijeti NOVINARA. NOVINAR se također povlači i skrivajući se izlazi iz sudnice. BANOVIĆ kao izgubljen prolazi pored STRAŽARA, niza stube, ispada na ze- len i svjež ZRINJEVAC, ali ničega od ljepote trga on sada ne zamjećuje, tek mu je svjež zrak nešto rashladio čelo. Ali u sljepoočnicam i dalje lupa, glava je mutna… Zastao je na pločniku ne znajući kamo bi. Prilazi mu ŠOFER, ali ni sam ne zna kako bi; nikada ga nije ovakvoga vidio. ŠOFER: Gospodine… ja sam tu…