Nova Istra

206 PRILOZI O ZAVIČAJU Miodrag KALČIĆ skoga kina izrekao amaterski povjesničar Nino Giorgiese). Mate Božac, pak, „...sjeća se Engleza, jer je često pjevao u ‘Narodnom domu’ za vrijeme porodičnih koncerata. Sjedio je za klavirom velike dvorane i pjevao. Imao je krasan bariton.“ 52 I Globočnikova se prisjećala njegovih odlazaka u „hrvatski Na- rodni dom, gdje je volio gledati kako mornarički časnici plešu, a katkad s njima i zapjevati; nije ga, međutim, nikad vidjela kako i sam pleše.“ 53 Amalija je često Jamesu bila za petama. Za svoj dvadeset i treći rođendan, 2. veljače 1905., Joyce piše bratu Stanislausu, 7. veljače, da je bio na „...ugodnom izletu na Brijune s Norom, gospo- đicom Globočnik i drugim nastavnikom engleskoga, Eyersom. Njegovu primjedbu ‘every little feast is a holiday in this country’ (svaka je zakuska u ovoj zemlji blagdan) trebale bi turističke agencije u Istri iskoristiti u reklamne svrhe. Čak i ako današnja međunarodna slava Brijuna i nije vezana uz kozji sir kojim se Joyce tamo sladio (!)“. 54 U knjizi „Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea“, progovara se ni manje ni više, ako povjerujemo uvodnim smjernicama Hannsa Zischlera i Sare Danius, nego o puljskim neistraženim kinematografskim početcima i golemom značaju Pule u Joyceovo vrijeme: „U Puli iz 1904. kao u orahovoj je ljusci skupljen niz povijesnih sila koje su obilježile književnost modernizma“ 55 , tako da su „Joyce, Pula i kratka vi­ jest pokušaj poretka stvari koji nam omogućava da pratimo nastanak novog predme- ta književnog proučavanja.“ 56 U prvi mah – kad ne bi poznavali makar malo povi- jesti Pule – svim ponosnim Puljanima ovo zvuči nevjerojatno zanimljivo i prokleto ambiciozno, ali na takav preuzetan i tendenciozan uvodni zamah smještanja Pule u samo središte europskoga književnog modernizma ne nasjedaju više ni naivni puljski mehaničari, ni brbljave puljske frizerke, a kamoli književni povjesničari i teo­ retičari. Glede Joyceova zanimanja za ondašnju kinematografiju, koncem 1904. i počet- kom 1905. u Puli, postoji samo jedan jedini njegov posve usputni (navedeni) zapis, pismo bratu Stanislausu kako je jednom s Norom bio u putujućem Elektro-kinu ‘Lifka’: „Druge večeri bili smo u kinu...“ To je sve, i apsolutno ništa više! Tek 1909. godine, dakle u Trstu, počinje se Joyce intenzivnije zanimati za kinematografiju, ali ne kao nadahnućem za svoje književno djelovanje ili jednostavnom zabavom, već isključivo kao prikazivačkom djelatnošću i dodatnim izvorom zarade.„Skromna profesorska plaća i još skromniji honorari koje je primao za svoja prva književna djela natjerali su Joycea da potraži i neke druge izvore prihoda. To ga je u jednom 52 Isto. 53 Ivo Vidan:„Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 180-181. 54 Isto, str. 181. 55 Hanns Zischler, Sara Danius:„Nos za novosti“, n. dj., str. 13. 56 Isto, str. 18.