Nova Istra

190 KAZALIŠTE Darko GAŠPAROVIĆ je u pobjedi iluzije da umjetnost, ovdje gluma, može promijeniti svijet. Glumac sa svega tri riječi koje mu je, tako tvrdi, šapnuo Staljin na samrti – Beriju treba ubiti – promijeni tijek budućnosti. Ali, u zbilji to je tek privid. Mehanizam političkih progona i ubojstava i gulaga nastavio je postojati, doduše u puno blažem obliku, i poslije Staljina. To je, međutim, već problem stvarne stvarnosti (povijest), a ne druge stvarnosti (umjetnost). Tena Štivičić očito je krajnje obazrivo koristila dramaturške škare, a trebala je. Tako je prvi dio, utemeljen na uspješno provedenome kontrapunktu ozbiljnoga i komičnog, osjetno predug, a drugi dio pak, suprotno, nekako je ubrzan i sa zavr­ šetkom u kome se podudare povijesna i fikcijska istina. Staljin / Gazda umire, a Berija je strijeljan pred istim zidom do kojega je doveo bezbrojne nevine žrtve. Štivino citiranje pjesme Ane Ahmatove o trima frontovima od koji su prvi i treći naš, zgodna je dosjetka, ali ne rješava neke aporije koje se naziru u dramaturškoj strukturi Shakespearea u Kremlju . U scenskoj slici tako skrojene priče i dramaturgije Lenka Udovički posegnula je za reciklažom već dobro znanih postupaka iz ranijih režija. Kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov prvi se put pojavljuje i kao scenografkinja, predano slijedeći redateljičine ideje koje prenosi u funkcionalna prostorna rješenja. Kao središnji element opet se javlja dugački stol oko kojega i na kojem se igraju ključni prizori kolektivnoga straha i ulagivanja Gazdinih najbližih suradnika. Upravo je tu došla do punog izražaja virtuozna interaktivna igra sedmoro aktera na čelu s fenomenal- nim Ozrenom Grabarićem u ulozi Lavrentija. Neki su dobili priliku i za individu- alno soliranje, tako gestualno i govorno izvrstan Svetozar Cvetković kao Sudac. Nekima pisac ostavlja imena iz povijesne stvarnosti: Nikita (Hruščov), Vjačeslav (Molotov), Lazar (Kaganovič). Redateljica se, možda malo brzopleto, povela za time, pa je licima dala vjerne maske (osobito je to uočljivo u maski dugogodišnjega ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova koji je preživio sve čistke). Nakon što spomenemo profesionalno korektan uradak Nigela Osbornea i Davora Rocca na glazbenoj pratnji i zvuku, prepoznatljivo odrađen dizajn svjetla (Andrej Hajdi- njak) i videa (Igor Crnković) i ovoga puta prilično samozatajnu koreografiju Staše Zurovca – dolazimo do ključne sastavnice koju tvore glumci. Podjela je, kako i priliči takvoj drami, velika, za današnje teatarske prilike štovi- še enormna: dvadeset aktera plus jedna glazbena izvođačica na violončelu. Budući da je projekt ostvaren u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novoga Sada, većinu uloga tumače novosadski glumci. Kao i u Pijanoj novembarskoj noći 1918 ., razdioba na dva dijela znači da je kombinirana kolektivna glumačka ener- gija sa scenskim sukobom dvaju, od kojih je jedan, Gazda, uvjetno kazano, jak, a drugi, Glumac, slab. Početak je u znaku koreodramski provedena prikaza obezli-