Nova Istra

189 Darko GAŠPAROVIĆ KAZALIŠTE biti među najuzbudljivijima koje u teatru uopće proživjesmo. Premda publika toga vjerojatno nije svjesna, baš to iščekivanje čini nam se razlo- gom toliko duga interesa, koji će sve dok se ne ispuni konačno izražena spoznaja o biti Learove, alias ljudske, sudbine trajati i trajati. Varijacija na staru temu Poslije Krleže, Ivo Štivičić posegnuo je za Shakespeareom. U Pijanoj novembar­ skoj noći 1918. izvrsno je kontrapunktirao kolektivnu histeriju oko pobjednika s dijaloškim verbalnim sučeljenjem pisca i vojnika oko presudnih pitanja budućega razvoja hrvatsko-srpskih odnosa poslije ujedinjenja pod žezlom Karađorđevića krajem 1918. godine. Sad je doveo do realizacije ideju koju je dugo u sebi nosio i već nekoliko puta pokušao, bez uspjeha, pretvoriti u djelo: psihopatologiju stalji- nističkoga terora i posljedice koje je izazvao u ruskome narodu. Doveo je u Kremlj Glumca da pomahnitalome vlastodršcu baci u lice istinu. A to je u svakome tota- litarnom režimu najteži, neoprostiv krimen. Lear ima stalno pokraj sebe Glumca pod krinkom Lude, a Staljin, ostavši sam u svojoj paranoji, pred smrt dozove svoga Glumca iz ledenih sibirskih ravnica da mu kaže istinu. Kod Štivičića on se zove Timofej Semjonič Jegorov, u stvarnosti, kako tvrdi Srećko Horvat... Tada u Kremlj dolazi glumac. I igra, ni manje ni više, Kralja Leara . Bio je to veliki sovjetsko-židovski glumac Solomon Mikhoels koji je 1948. stradao u prometnoj nesreći, a zapravo je bio ubijen po direktivi samog Staljina . Štivičić dobro zna da je teatar druga stvarnost, dakle fikcija i zato je u njemu moguće izvesti ono što je u „stvarnoj stvarnosti“ nemoguće. Sva dramaturška na- petost teksta sabija se u jednoj, bitnoj, intenciji: kako u sustavu koji to apsolutno onemogućuje izvesti da se ipak kaže istina. I u fikciji sve izgleda tako kao da se to naprosto ne može, i tako sve do pred kraj. A onda istina dođe, i kao da je u stvarnosti a ne u fikciji. Između je užas neljudskoga mehanizma u kojemu se može izabrati jedino između podložništva, šutnje i ulagivanja i duga mučenja prije smrti. Posljednje godine Staljinove vladavine karakterizira sve jača paranoja izopačenog Pantokratora o čijem hiru ovisi doslovce život ili smrt svakog čovjeka u golemome Sovjetskom Savezu. Iskusni dramski lisac iznašao je kvaku o predsmrtnoj Stalji- novoj grižnji savjesti i prebacivanje krivnje za smrt milijuna nedužnih ljudi na svoje najbliže suradnike. Dramaturški okular fokusiran je na članove najužega Politbi- roa, gdje dominira monstruozni šef tajne policije Lavrentij Berija. Ozbiljnu jezgru drame vlasti Štivičić šaržira komično-farsičnim elementima dovedenima do gra- nice apsurda, koje međutim gubi u drugome dijelu kad se usredotočuje na ključni odnos Gazde i Glumca u kojemu dotad svemoćni Berija na kraju gubi igru. Poenta