Nova Istra

191 Darko GAŠPAROVIĆ KAZALIŠTE čenoga birokratskog aparata, posve u kafkijanskome duhu. Jedine dvije izdvojene osobe su glavna policajka Dunjaška (u gotovo posvemašnjoj nijemosti sugestivna Jadranka Đokić) i moćni šef Lavrentij (Ozren Grabarić) koji mirno, kao igrajući se, potpisuje smrtne presude. Tu se stalno mota i odvratno ljigavi Gavrilo u dobroj komičkoj interpretaciji Bojana Dimitrijevića. Pravo na individualnu slobodu ima jedino Gazdina kći Svjetločka koja ju obilato koristi stalnim mijenjanjem. Kata- rina Bistrović Darvaš raskošno je i opet rasprostrla pozornicom darove svoga glu- mačkog umijeća i energije. U rasponu od neobuzdane nimfomanke do povrijeđene prevarene žene ocrtala je uvjerljiv scenski portret zadanoga lika. U komičnome upadu ljubavnikove (lažne) žene, koja se ubrzo razotkrije kao bivša glumica i su- radnica tajne policije odmah je zablistala Jasna Đuričić. Ta izvrsna glumica s lako- ćom je mijenjala maske, da bi na kraju otkrila svoje pravo lice u ljubavi, osobnoj i teatarskoj, prema glumcu epizodistu koji postane glavni junak u finalnome obratu. Timofeja igra Dragan Mićanović, s naglašenom crtom uništena čovjeka i umjet- nika koji ipak smogne snage da gnusnoj i bahatoj vlasti baci u lice istinu. Glumac Glumca glumi uvjerljivo i suzdržano, možda u duelu s Gazdom (jer, to jest duel a ne običan sukob, igra se o glavu), za nijansu odveć suzdržano, kao da je uzmanjkao završni takt. U vrlo uigranoj ljigavoj smjesi Gazdinih suradnika, a zapravo ljud- skih ništica, nikoga nije posebno istaći, osim već spomenuta Svetozara Cvetkovića jer funkcioniraju kao kotačići bezlična stroja: Nenad Pećinar (Nikita), Filip Nola (Melanija), Miroslav Fabri (Vjačeslav), Marko Marković (Kliment/Zarubin), Igor Pavlović (Kuzma/Kabulov), Lazar (Mladen Vasary), Jovan Živanovič (Apolonije) I, last but not least , Ozren Grabarić kao Lavrentije i Boris Isaković kao Gazda. Sjajan glumački duo koji dominira pozornicom na načelu kontrapunkta. Uisti- nu, u svemu su posve različiti. Fizički, Grabarić je oniži, vižljast, vazda s blago ironijskim izrazom lica; Isaković pak visok, korpulentan, gotovo jednoobrazan u uozbiljenosti, koja samo u rijetkim trenutcima prijeđe u grohotan smijeh ili cini- čan cerek. Otuda je u glumačkoj ekspresiji Grabarić prava čigra, neuhvatljiv, stalno spreman na novu vragometnu scensku dosjetku koja, međutim, nikad nije sama sebi svrhom već zajedno s drugim detaljima gradi briljantnu kreaciju glumačkog uma. U tom smislu istaknuti je briljantno izveden prizor seksualnoga zavođenja Galine gdje se Grabarić skine do gola, i vrhunac glumačke izražajnosti karakterne ljigavosti kad na stolu, povlačeći se za kravatu, puže pred Gazdom. Boris Isaković gotovo je doslovce „skinuo“ Staljina kakva poznajemo iz brojnih opisa i fotografija, sve do čuvenoga cigaršpica. Od prve pojave u sredini prvoga dijela do smrti u finalu on fizički dominira, no već s obzirom na karakter lika u dijapazonu mimičke i ges­ tualne ekspresije ne može se mjeriti s nenadmašnim Ozrenom Grabarićem. Što reći zaključno? Shakespeare u Kremlju svakako je zanimljiv kazališni ura-