Nova Istra

188 KAZALIŠTE Darko GAŠPAROVIĆ (Shakespeare, William, Kralj Lear . Pr. Milan Bogdanović. Matica hrvatska. Za- greb 1950., str. 96-97.) Taj se prizor odigrava na vrhu tvrđe, tu raste rijetko raslinje i drveće pod nebe- skim svodom, a čovjek doima se sićušnim i nemoćnim. Ali moćan glas ljudski sve nadvlada, i tu se šire Glumčeve ruke, vijori mu kosa, svija se on i opet podiže, a kad se jednoga ljeta s oblačnoga neba doista survaše gromovi i munje s naletima dažda – čudom spoja umjetnosti i prirode dogodi se jedinstven ugođaj koji je nemoguće izrežirati. U pamćenju ostaje Radko Polič kako na izlasku s mola na Malome Brijunu visi gol na izdubenome kamenu, koji isprati gledatelje na odlasku. Posljednjih sezona zamijenio ga je Mladen Vasary, posve drukčiji Luda kojemu je podao svoj specifi- čan habitus. I drugi su se tumači pojedinih uloga mijenjali, a predstava čudesnom otpornošću na vrijeme trajala. Kralj Lear dao je što nijedna kasnija predstava Ulyssesa na Brijunima nije: ne- prekinutost kazališnoga čina od ukrcaja na trajekt u Fažani do odlaska poslije sveg događanja. Mostarska simfonieta svira na brodu, Francuski kralj i Burgundski voj- voda, prosci Cordelijini, stoje na pramcima lađa koje sijeku valove prema Malome Brijunu u zalazu Sunca – nezaboravna su slika prologa prvome događaju Kazališta Ulysses na Brijunima u ljeto godine 2001. Taj zalaz kao početak kreativnoga izla- ska čudom teatarske umjetnosti traje do danas. Tim je činom započelo istraživanje potencijala areala i same tvrđe Minor na Malome Brijunu. Promišljeno je inicijacija prožeta izvornošću mjesta. Kao jedna u lancu mornaričkih utvrda Austro-Ugarske prema Italiji prije Prvoga svjetskog rata, ta je tvrđa dala poticaj smještanju radnje Kralja Leara upravo u to razdoblje. Poslije se, dakako, otvorila i metonimijskome premještaju u različite druge povije- sno-mitske prostore, od antike do današnjih dana. No izvorni pečat vazda je ostao nazočan, i onda kad je morao „glumiti“ druge prostore iz drugih vremena. Ništa ne traje vječno, ali građevinska tvarnost, ako je do temelja ne razore barbari, traje u ljudskim razmjerima jako dugo. Moguće je zamisliti Glumca / Learea u istome prostoru za deset godina, kad se realno bude približio osamdesetoj. Kakav bi tada mogao biti? Iz perspektive dosa- dašnjega zrenja, zasigurno će doseći točku u kojoj se stapaju početak i kraj. Ulazak u dimenziju ne-linearnoga vremena označit će konačna spoznaja da je u samome početku jasan naslut kraja, pak će Lear predati sva svoja imanja mirno i spokojno, svjestan da drukčije ne može postupiti. On će ući u svoju sudbinu pomiren, kao što Edip silazi iz svetoga gaja u Had u jasnoj spoznaji da mu to bijaše mjestom iskonskoga bivanja od početka egzistencije. Doživimo li ga, to iskustvo moglo bi