Nova Istra

187 Darko GAŠPAROVIĆ KAZALIŠTE Fenomen Kralja Leara Prije nego progovorimo o scenskoj političkoj persiflaži Shakespeare u Kremlju , valja nam prozboriti koju o brijunskome Kralju Learu jer je to jedinstven fenomen u kratkoj povijesti Kazališta Ulysses. Njime je, naime, ljeta 2001. započela teatarska avantura toga teatra na brijunskome otočju, a ljeta 2013. odigrane su četiri pred- stave, kao i uvijek pred punim gledalištem. Lear je zasigurno bitan kamen kušnje za svakoga Glumca u zrelim godinama. Taj lik u sebi sažima sve što čini cjelovitost čovjeka, a glumac i ne čini drugo nego s raznim obrazinama i psihološkim nijansama prikazuje neiscrpnu složenost ljud- skoga bića. Apsolutni vladar nad zemljom i ljudima koji padne na samo dno ljud- ske egzistencije, bogataš koji izgubi sve do zadnje krpice na sebi i krova nad glavom, oholi moćnik koji se snizi do ponizna skromnika, otac kojega prezru i ponize kćeri kojima je sve dao – ostane goli čovjek koga napusti um, te na vrhuncu očaja uzvikne vrhunski apsurdnu misao: Poludjet ću, o Ludo! U Learovu je liku genijalni dramati- čar do krajnjih granica rastegnuo širinu ljudskoga uma i dubinu ljudske duše. Rade Šerbedžija u Leara je ušao u dobi od pedeset pet godina. Kad ga je odigrao u srpnju 2013., imao je šezdeset sedam. A u kasnoj mladenačkoj dobi otjelovio je lik Lude u predstavi Dramskoga kazališta Gavella koju je režirao Kosta Spaić, a Lear bijaše Fabijan Šovagović. Tako se ogleda u zrcalu, jer je Luda po arhetipskoj zadatosti vazda odzrcaljeni Kralj. I obrnuto. Iz kazališne kutije izašao je u ambi- jentalni prostor čarobnoga otoka, da bi u njemu od arkadijskoga prologa, gdje je još kralj, ušao u zazidanu tvrđu gdje će doživjeti postupni pad, ludilo i konačnu smrt, i time dosegao puninu čovječnosti. Vrhunac je u prizoru sraza s podivljalim prirod- nim elementima kad se genijalno spoje bjesovi izvan čovjeka i u njemu. Duvajte, vjetri, da vam lica prsnu! Duvajte! Bjesnite! Prolomite se, Sve kule naše i dok pijetlove im Ne udavite! Munje sumporne I brze poput misli, preteče Gromova, koji dublje cijepaju, Sažežite mi sijedu glavu. I ti, O grmljavino, koja treseš sve, Raspljošti krupnu tu zemaljsku kuglu I prirodne sve razbij kalupe Te jednim mahom uništi sve klice, Iz kojih niče čovjek nezahvalnik!