Nova Istra

186 KAZALIŠTE Darko GAŠPAROVIĆ histriona. Valja navesti i sve ostale sudionike koji su svaki na svoj način ugradili svoj djelić cjelovita mozaika kazališnog čina: Goran Bogdan, Filip Detelić, Damir Poljičak, Damir Šaban, Jerko Marčić, Igor Kovač, Zoran Pribičević, Jure Ivanušić i, kao jedina žena u tom maskulinome komadu i predstavi, Maja Posavec. Digresija o poetici Staše Zurovca Koreografiju, kao i u Pokojniku , potpisuje Staša Zurovac. Zanimljivo je kako u dvjema predstavama po dramskim tekstovima u svakome pogledu različitih autora kakvi su Brecht i Nušić razvija u biti identičan scenski rukopis. Promišljat ćemo to kroz kratku analizu Zurovčeve scenske poetike kakvu je izgradio tijekom pos­ ljednjega desetljeća na dužnosti ravnatelja Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka. Kad motri dinamične figure tijela koja se promišljenom koreo-dramskom dra- maturgijom slažu u fascinantne scenske slike ponikle u Zurovčevoj mašti, mora se povjerovati da u početku bijaše pokret. To odmah znači da prije, u nepojmljivoj dubini vremena, bijaše ne-pomak. Kao što prije svjetlosti bijaše tama i prije zvuka tišina. Na tim načelima iskona utemeljena je poetika Staše Zurovca. Uzima velike priče iz vrhunskih književnih, svevremenskih, predložaka: Dante, Gabriel García Márquez, Franz Kafka, Milorad Pavić, no poseže i za glazbom ( Volite li Brahmsa ?) i filmom ( Ko to tamo peva ?), čak i za moderno- klasičnim baletom ( Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva). Pušta da kroz njega prođu svi ti raznovrsni impulsi i daje im vlastiti, osobit, pečat. U njegovim vizijama sve teče i sve se kreće: tijelo, slika, zvuk, glas, tišina. Totus mundus agit histrionem . Na tom tragu koncipirane su i provedene koreografije u predstavama Cabaret Brecht i Pokojnik . Tijelo nije slobodno jer funkcionira u teatarskoj preobrazbi izo- bličena i nakaznog svijeta u kojemu vladaju svekolika ljudska gadost i pokvarenost. Sluge divljega kapitalizma koji se razvija i kancerogeno buja u obliku primitivne prvobitne akumulacije kapitala, na zaostalome Balkanu (Nušić), kao i u američkoj gangsterskoj inačici monstruoznog nacističkoga stroja uništenja i smrti (Brecht), zbijaju se u stravičnu prijeteću masu u kojoj više nema mjesta pojedincu, ekspresija je bliska (anti)estetici grotesknog. Iskorak iz ljepote kao skrite esencije svijeta u očitovanu ružnoću njegove stvar- nosti za umjetnika je koliko bolan toliko nužan. Zurovac je taj iskorak svojim ko- reografijama, koje su u biti ko-režije, učinio.