Nova Istra

183 Darko GAŠPAROVIĆ KAZALIŠTE U stalno podgrijavanoj dvojbi treba li ili ne treba srpske tekstove predvoditi na hrvatski, Pokojnik je mudro izabrao srednje rješenje. Načelno bi se kroatiziranje Nušića moglo učiniti neopravdanim. Ako se u Srbiji Krleža dosljedno igra u hrvat- skome izvorniku, zašto se u Hrvatskoj Nušić ne bi izvodio u srpskome izvorniku, kao što je i učinjeno u Kerempuhovoj izvedbi Gospođe ministarke ? Pokazuje se da je moguće i jedno i drugo, jer se postupak opravdava ili ne opravdava kontekstom izvedbe. S obzirom da brijunska predstava jasno aludira na društveno stanje danas u Hrvatskoj, i da je radnja prebačena iz Beograda u Zagreb, glumci, logično, govore hrvatskim jezičnim standardom s primjesama žargona autentičnosti kako i priliči komediji, a tetka Agnija dolazi rodbini iz Beograda i govori, naravno, beogradskim žargonom. Uostalom, Pokojnik je napisan u doba kad su hrvatski i srpski jezični standard pod utjecajem Vukove reforme, sviđalo se to nama ili ne, bili približeni najviše u povijesti, tako da su potrebne intervencije pri kroatizaciji zapravo mini- malne, svode se praktički na ijekavizaciju ekavice. Za jezičnu prilagodbu izabran je Miljenko Jergović, valjda da bi uz Zijaha Sokolovića pojačao bosansku sastavnicu predstave. Tako se i ovdje rješenje gordijskoga čvora nalazi u uzajamno snošljivom i – i , a ne u isključivom ili – ili . U glumačkoj ekipi nema slaboga mjesta. U kreaciji blaziranoga i snobovskog bračnog para, koji funkcionira kao dobro uigran tandem, Filip Nola ostao je u sjeni Katarine Bistrović-Darvaš i njena poslovična erotskog zračenja i scenske energije. Šaroliki likovi iz prevarantskoga kruga koncipirani su i provedeni prema proku- šanim i scenski sigurnim komičnim klišejima. U svojoj smušenosti lukavi (srp- ski bi se reklo, prevejani ) donosilac vijesti (Branislav Zerenski); bezlični kradljivac znanstvenoga rada i zet glavnog meštra lopovske družbe (Filip Detelić); napuhani i umišljeni (Srbi bi rekli, drčni ) novinar (Borko Perić); klišeizirana mlada udavača (Maja Posavec); mračni korporacijski moćnik iz sjene (Dušan Gojić); napirlita- ni dendi (Zoran Pribičević). Predstavu bitno nosi izvanredni glumački trojac: već spomenuti Zijah Sokolović i Seka Sablić, te Miodrag Krivokapić kao personifici- rani vapijući glas u pustinji krajnje izobličena i pokvarena društva. Zijah Sokolović prvi ulazi u igru. On je glumac-stroj za proizvodnju smijeha. Izvanrednom pokretljivošću, nepresušnom paletom gegova, rijetko viđenom tje- lesnom energijom, odmah osvoji pozornicu i magijom istinskoga histriona ubaci se u gledateljski doživljaj. Njegovu glumu najtočnije se može označiti kao scenski perpetuum mobile . Ali taj stroj nije mehanički samodovoljan, on duboko ljudsku di- menziju zadobiva kroz dvostruku suradnju kojom puni sebe i druge: s partnerima na pozornici i s publikom u gledalištu. Time u punini izvršava funkciju glumca u cjelokupnosti kazališnoga čina. Kad se pak združi s urođenim komičarskim ner- vom Seke Sablić, nastaju vrutci urnebesnoga smijeha. Virtuozno izvedena su-igra