Nova Istra

181 Darko GAŠPAROVIĆ KAZALIŠTE Piščeva je intencija jasna: ispisati vječnu dramu traganja za izgubljenim do- mom u fatalno iščašenu svijetu sa suvremenim konotacijama. S glavnoga junaka skinuta je svaka aura, prikazan je kao oronuo i izgubljen skoro starac na granici senilne paranoje (svakoga novog pridošlicu Odisej pita isto: „Tko te je poslao?“), a svijet bogova izjednačen je sa svijetom ljudi. Odiseja se danas vjerojatno ni ne može pokazati drukčije nego li kroz parodiju i persiflažu. Problem je u tome da se Stefanovski nije bitno odmakao od reinterpretacije i demistifikacije antičkoga mita kakvo je provela europska dramaturgija 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća (Anouilh, Giraudoux, Matković...), a pri tom se nikako nije mogao odlučiti glede žanra, pa je nastala nekakva mješavina burleske, groteske, farse i drame. Lik Pje- vača, u tekstu prilično nemušto oblikovan, naprosto nestane u polovici predstave, likovi Telemaha (Branko Jordan) i Penelope (Anita Mančić) ostali su nedovršeni i nedefinirani, jedino su likovi Zeusa i Posejdona u izvrsnim kreacijama Svetozara Cvetkovića i Borisa Isakovića izvedeni u dosljednom ključu totalnoga parodiranja potpuno i uvjerljivo, šti su ti vrsni glumci maksimalno iskoristili. Među ženama koje okružuju i zapravo svaka na svoj način pokreću Odiseja istakle su se Jasna Đuričić u kontrastnim ulogama kao erotične nimfe Kalipso i stare Odisejeve maj- ke, te Dijana Vidušin kao plaha Nausikaja i zavodnički agresivna Kirka. Kad smo pak kod Penelope (Anita Mančić) i Atene (Nataša Matjašec Rošker), kojima valja pridružiti i Telemaha (Branko Jordan), dolazimo do ozbiljnog problema predstave. Postavlja se, naime, pitanje kojim i kakvim to jezikom govore glumci? Na denotativnoj razini odgovor je jasan: hrvatskim jezičnim standardom. No u izvedbi, dakle na razini konotativnoj, štošta je ostalo upitno. Najprije, nije jasno kojim je jezikom napisan izvorni tekst? Premda to kazališni listić sugerira, prilično je nevjerojatna pretpostavka da ga je Stefanovski izvorno napisao na hrvatskome. Moguće je da je napisan na engleskom, ili makedonskom, eventualno srpskom. Tko je u tom slučaju napravio prijevod odnosno kroatizaciju, ne znamo. Kao što se u nas već uobičajilo, nema jezičnog savjetnika, ili bar nije spomenut u knjižici, pa možemo samo nagađati da je tu funkciju preuzela dramaturginja Dora Delbianco. Budući da u predstavi igraju hrvatski, srpski i slovenski glumci, neujednačenost bijaše neminovna. To što se čulo pretjerano je nazvati govornim galimatijasom, ali na nekim je mjestima bilo posve blizu. Ako umjetnički itekako jest opravdana su- radnja kazalištaraca iz bivših jugoslavenskih republika u zajedničkim projektima, inzistiranje na jezičnome zajedništvu, pokazala je to i ova predstava, neprirodno je i promašeno. Uostalom, kad već priča govori o univerzalnome fenomenu egzila i žudnje za izgubljenim domom, nije li joj primjerena upravo višejezičnost, a ne standardni kôd jednoga jezika?