Nova Istra

180 KAZALIŠTE Darko GAŠPAROVIĆ skoga rata, postaje lutalica, potukač, nevoljnik koga na povratku u domaju od ne- mila do nedraga proganja bog mora Posejdon. Ako se gleda aktualnost, niti jedan od likova i niti jedna od pojedinačnih priča antičkoga iskona, osim možda Ajanto- va, nije primjerenija današnjemu vremenu od Odiseja i njegovih lutanja. Prognan- stvo i izbjeglištvo kolektivna je sudbina bezbrojnih pojedinaca i mnogih naroda i u suvremenome dobu, do te mjere da se može označiti jednim od krucijalnih problema današnjega svijeta. Zato je odisejada s vremenom postala sinonimom te kolektivne nesreće. I neprestanih, ponajviše uzaludnih, nastojanja da se ona izbjeg­ ne ili bar ublaži. Kad je pak riječ o brijunskome ljetnom kazalištu, Odisej je otpočetka upisan u njegovo ime, stoga se i jesu mnoge njegove predstave, od Kralja Leara i Medeje do Cabareta Brecht , bavile upravo odisejevskim problemom. Lear od moćnoga vladara postaje izgnanikom i beskućnikom, Medeja zbog ljubavi samu sebe lišava doma i domovine i postaje strankinjom u tuđoj zemlji, Brecht bijaše jedan od mnogih njemačkih intelektualaca kojima je nacizam brutalno oduzeo stanište u vlastito- me domu, srećom ne i u jeziku i kulturi. I bilo je samo pitanje vremena kad će na Brijune dospjeti onaj izvorni, prvi Odisej. Dogodilo se to ljeta 2012. u tekstualnoj inačici Gorana Stefanovskog, redateljskoj viziji Aleksandra Popovskog i glumačkoj inkarnaciji Ozrena Grabarića. Znakovito je da se predstava prostorno vratila na mjesto gdje je teatar Ulysses započeo svoj put prije dvanaest godina prvim prizorom Kralja Leara : perivoj ne- daleko od ulaza u tvrđavu Minor koja se nametnula kao glavna scenska lokacija na Malome Brijunu. Scenografski su prostor osmišljenim intervencijama upotpunili grupa Numen i Ivana Radenović. Krug se tako zatvorio. Ulazak u predstavu je fascinantan. Na polovicu u tlo uraštene goleme glave paloga junaka koja „glumi“ kameniti otok (kiparske radove kreirali su Miljenko i Ana Sekulić) penje se, dopuže, hvata se kao za slamku spasa, šarolika družba odjevena u razne krpe i krpice (kostimografkinja Martina Ćopo), da bi oblikovala stisnutu skupinu (zbjeg?). Ne razaznaje se tko su ljudi a tko bogovi, uostalom po- kazat će se ubrzo da među njima niti nema razlike. Pred njih istupi Pjevač (Nikola Ristanovski), koji će kasnije povremeno preuzimati i ulogu Tiresije To je uvod u groteskno-burlesknu priču o Odiseju koji se, nota bene , oglasi tek nakon što prođe gotovo trećina čina. Ulazak posebne osobnosti Ozrena Grabarića digne scensku tenziju i interakciju s gledalištem, no ubrzo je prvotni dojam počeo blijedjeti, a priča se rasplinjavati u neprestanu vrludanju između drevnoga mita i suvremene zbilje, ironije i groteske, burleske i ozbiljnosti. Ono što se isprva činilo sigurnim pogotkom, pokazalo se u konačnici glavnim razlogom polovična uspjeha: tekst Gorana Stefanovskog.