Nova Istra

166 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Boris Domagoj BILETIĆ Govori mi, najprije, da je riječ o zbirci kao svjedočanstvu jednoga vremena i jedno- ga čovjeka u njem, autora filozofijske potke i duboke svjetonazorne utemeljenosti u izrečenome/napisanom. Bez obzira na to bili ti zapisci znakoviti, ali tek ostrišci zbi- lje, lirski nabačaji i skice, ili pak gotove, dojmljivo isklesane pjesničke cjeline na tragu ostvaraja velikih Anđelkovih pjesnika-suzavičajnika. Govori mi „Lađa...“, nadalje, o piscu duhovitu, načitanu, intertekstualno s mjerom i namjerom osviještenu, koji tu svoju (samo)svijest dijeli sa čiteteljem/svijetom samo toliko ukoliko je imaginarna strana mogućega i potencijalnog recipijenta spremna na avanturu duha i duše, jed- noga humorno zabrinuta tumača vremena, prostora, tradicije, a koja i kakva svijest nije svakome dana. Anđelko je bio načitan, markantna iako preveć samozatajna po- java posvema izvan današnjih „standarda“, a njegove elipse kao zamke smisla, zapra- vo njegova poezija rečenice, odnosno pjesništvo smisla usuprot besmislu (današnjih „stvarnosnih“) blebetanja i mucanja, koje prevladava u prepisivačkim„antologijama“ i nekakvim izborima, ovom knjigom pokazuje se superiornim govorom za dušu i duh odabranih ili, makar, još uvijek osjetljivih, ma koliko nas/ih malo bilo. Trebalo bi čitati: osjetljivih na nijanse nepoznate i omražene u vremenu medijske torture i diktature nepismenih, vulgarnih, ukratko onih od stotinjak riječi – ili, kjednu: agre- sivno površnih neobarbara kojima sadašnjica obiluje, i to u narodu i književnosti glede tradicije i povijesne protege među bogatijima, cjelovitijima i kontinuiranijima u europskome kontekstu! Pa tko to današnju našu mladost svemu ovome podučava? Ministri i ministarstva zacijelo ne, oni služe drugima za drukčiju svrhu... No, kako bilo, uvijek prolazeći kroz mili mi Omiš, uspnem se onom poljičkom stranom sve uzgor, do Naklica, užgem sviću i položim cvitak prijatelju, sam ili sa srodnicima, ljubavi u sebi, ter sam tako i neke moje najbliže „upoznao“ s kolegom i prijateljem, makar i posredno, virtualno, no sad znaju za nj, za njegove teme: zavi- čajne (Omiš, Cetina more/Jadran, Poljica, otočja...); općehrvatske: Zagreb u svojim sjajnim, osunčanim i turobnim, sivima i zagasitim, turobnim i drugim bojama te pjesnikovim raspoloženjima; teme zatim povijesne i vjerske, duboko utemeljene u tradiciji i onostranome; tu je na posebnome mjestu obitelj, otac u sjeni, majka na mjestu koje joj i kako može poput prijestolja podastrijeti samo Mediteranac, drugi srodnici; naša ikavica, najlipši izraz na svitu; zavičaj – domovina – svijet, kao u Istranina Črnje; refleksivnost i začudna, a nerastumačiva, slikovitost i slikovnost metafora koje okrunjuju neku posebnu, nedefiniranu i šifriranu pjesnikovu stvar- nost, intimu u gradu koji mu je toliko dao, eda bi mu možda još više uzeo – jer u svakoj je drugoj, trećoj pjesmi ta divna i svakoj definiciji neuhvatljiva Cetina, sljublje- na s Jadranom i Mosorom, sa Zagrebom opet i iznova, sa svijetom koji spoznajemo polazeći od zavičajnoga praga i vraćajući mu se. I vrlo urbane Anđelkove prispodobe izviru i uviru opet u polazišni mu ambijent, zavičaj koji postoji samo u sjećanju, pre-