Nova Istra

165 Boris Domagoj BILETIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI -kulturnu činjenicu koja je dolazila i dolazi u, ali pogotovo i, izvan Zagreba. Znao mi je govoriti i o svojoj stambenoj „rupi“ u Petrinjskoj, i štošta drugo, no uvijek ne- kako obzirno čuvajući svoju intimu. Ja sam to poštivao. Dakle, mislim da govorim o prijatelju u čiju privatnost nisam dublje ulazio jer sam, nadam se, razumio znake trenutka i vremena. Kako vrijeme prolazi,„nihil novi sub sole“, tako mi Anđelkov lik postaje – u mo- ralnome, etičkom, pa i svjetonazornom smislu – sve važnijim. Zašto? Pa valjda ne samo zato što postoje video i ini zapisi našega zafrkavanja, a zapravo ozbiljnoga posla, na Šoljanovim danima u Rovinju, nego i stoga što baš i ne nailazim na ljude koji bi mu bili, iole, blizu – ni pojavom intelektualca, ni postavom kreativca, a bog­ me ni uvjerljivošću kršćanina koji bi, valjda, trebao zračiti svjetlom i nadom, zlu i siromašnu vremenu usprkos. Anđelko je bio takav, neponovljiv, pomirbenjak, topao, duhovit, zajedljiv s mjerom, čovjek ideje koja ide ispred vremena i suvremenikâ, oso- ba koja znade što je oprost, briga za bližnjega kad ovaj to i ne razumije i, nadasve, što je odanost i odgovornost prema općoj stvari, zajedničkoj, domovinskoj i inoj, a poglavito kada je riječ o književnu činu – očitovao li se taj u tekstu, javnome nastu- pu, riječi koja zasijeca duboko, bez obzira na posljedice, ali mudro i dostojanstveno, dostojno osobe s dignitetom spram javne riječi, besjede/beside, riči i riječi. Bijaše, dakle, moj i naš prijatelj i kolega, Anđel, poslenik i duhovnik, redovnik hrvatske književne riječi, sveprisutan u gradbi nečega što smo nekoć zvali književnim živo- tom, tim nekim ozračjem što spaja potrebe trenutka i tradiciju u jedno. A sad, prema koncu ove prigodne besjede, nekoliko misli i impresija o Anđelko- voj postumnoj knjizi, pjesničkoj mu zbirci„Lađa od krokanta“ (DHK, Mala knjižni- ca, Zagreb, 2003.; ur. Borben Vladović). Zbirku je, zahvaljujući Anđelkovoj obitelji, imao prigodu iz dijela ostavštine pjesnikove sastaviti kolega, Anđelkov i naš prijatelj i profesor, akademik Ante Stamać. On nije slijedio kronologiju, nego, recimo, temat- sku neku nit, i doista se ova zbirka nadaje kao otvoreno koliko i zaključ(a)no, za- tvoreno djelo autora koji više ne može osobno pjesnički svjedočiti vlastitu i sudbinu dalmatinskoga zavičaja, domovine Hrvatske i svijeta, koji i kakav već jest. Nakon višekratna čitanja zbirke o kojoj govorim/pišem, držim kako je riječ o živome djelu/riječi, i to za nove, zapravo i konačno temeljite interpretacije kojih još nema, posebice u svjetlu činjenice da je u „Lađi od krokanta“ objavljeno nešto više (77) od polovice (135) pjesama koje je, dovršene ili ne (što je sad nevažno), Anđelko negdje zapisao. Kao prijatelja, ali i urednika, zanima me što je s preostalim pjesma- ma, bez obzira na to u kojoj su fazi (ne)dovršenosti. Ukratko, spreman sam, kao poklonik njegova stiha (što je ovdje, možda, presudno), obraditi i objaviti preostatak Anđelkove ostavštine. Što, dakle, meni „govori“ Anđelkova „Lađa od krokanta“?