Nova Istra

164 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Boris Domagoj BILETIĆ Moj prvi susret s kolegom i prijateljem seže u neke kasne 1980-e godine, za- cijelo u DHK, kada smo se razumjeli smjesta, u jadranskoj varijanti, a zapravo u dobokome ljudskom, egzistencijalnom, osobnom pa i pjesničkom smislu. Anđelko je bio beskrajno topao čovjek, i duhovit, no nekako iz drugoga plana, uvijek s do- zom zdrave i nimalo zločeste ironije, zapravo čestite poruge na svoj najprije, a onda razumljivo, s pokrićem, i na tuđi račun, bez „kativerije“, kažemo u Istri, dakle bez zloće. Naprotiv, njegov je humor bio ljekovit, i išao je sugovorniku uvijek ususret. Siguran sam u to da nikada dosad, a o budućnosti nismo pozvani govoriti, nisam sreo takva čovjeka, toliko altruista, tako samozatajna, toliko čestita i izborom svojim odmaknuta od svekolike dnevne prakse, javnosti i realnosti koju jedva podnosimo, bar neki među nama. Anđelko je bio takav čovjek, u tzv. stvarnome životu i u poeziji, koju je „ljubomorno“ i na kapaljku puštao u javnost. Usto, kada mi je osobno bilo najteže, Anđelko je nekako anđeoski bio ljekovi- to i tiho, poput „anđela utihe“, jako blizu, no jednako i smjerno „odmaknut“ koliko smrtnik u rubim egzistencijalnim stanjima smije i može biti. Podržavali smo se, u Rovinju i Zagrebu, u najsjajnijim trenutcima Šoljanovih dana (i njemu zahvaljuju- ći), jednako kao i u sjedištu našega Društva koje toliko volimo i cijenimo, i ne damo ga bez obzira na cijenu (a ta nije neznatna), do dana današnjega. Da je poživio, siguran sam u to, danas ne bismo imali takvu i toliku podvojenost i podijeljenost unutar hrvatskoga književnog ambijenta, bar ne na službenoj, organizacijskoj razini, a kamoli onoj literarno relevantnog očitovanja na otvorenoj sceni, da ne govorim o medijima koji preziru jaku i dostojanstvenu riječ. U takvu je osjećajnost prema neče- mu javnome i jednako toliko osobnome on davao i dao cijeloga sebe – iznevjeren i, zapravo, potkraj života izdan od nekih najbližih tzv. kolega. I moguće ga je baš to na koncu slomilo, a zacijelo pogodilo toliko da, makar i šutke, nije izdržao toliku zloću, prijetvornost i laži oko sebe – istinski i iskonski, obiteljskim odgojem i zrelim izbo- rom, vjeran vlastitim idealima i prapočetcima zavičajnim: Cetine – Omiša – Moso- ra – Poljica... bez ostatka. Sve to čitamo jasno i čisto iz njegove iskrene, rečenicom zarubljene i mišlju oblikovane riječi. Ukratko, u ovome kratkom prigodnom prologu rečenicama koje o jednoj poetici slijede, mogu reći da mi Anđelko nedostaje, da ga povezujem s odlaskom najdražeg mi bića za koje sam, stojeći počašćen u posljednjoj počasnoj straži uz klapsku našu pismu na mirogojskom ispraćaju Anđela put Omiša i Naklica, da sam, dakle, tada strepio i nadao se – kako će mi jedinac ipak poživjeti i da će mi prijatelj, u što sam uvjeren, naposljetku blagovati s onima koji sjede zdesna Ocu. Danas, pak, mislim da obojica ondje sjede, što je pravedno, zasluženo životima njihovim i dostojno itekako. Anđelko je bio ujedno rijedak svat koji je, uz mene „krivca“ za tu kulturološku činjenicu, jako podržavao, bez fige u džepu, „Novu Istru“ kao i svaku književno-