Nova Istra

161 Siniša VUKOVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI kondenzacijskoj muci, iznutra nektar što ću ga sladostrasno ispiti –Wagneru u čast, sebi u želudac! – pa će i to doskora, kad se kroza me filtrira, postati također znoj! Bavarac je, recimo da se zove Fritz, zadovoljno odložio kriglu kao da je ustrijelio vepra ili srndaća, a ja vidim njegov gutljaj kako se u slapu razbija o stjenku želuca, pa se tamo, od udarca, zapjeni, i u plinu vrati, kao jeka, kroz nos ili rutaj na usta. Nije to pijanac, to se vidi: na, i po, njemu! Dvije su vrste pijačâ: jedni su oni što im se izjutra tresu ruke prije no što u se uliju makar dupli pelinkovac ili orahovac, vinjak ili štok, viski ili konjak, možda votku ili tekilu..., a drugi su oni što od gušta – kad treba i kad ne treba, kad su u prilici i kada prilike nema – za objedom ili u društvu, mogu opet od gušta popiti bilo bevandu bilo pivo viška. Evo zgodnog svjedočanstva, s etanolom u korijenu. Pamtim jedan pitoreskni lik iz konobe „Lučac“ u blizini mojega faksa u Radova- novoj ulici u Splitu (predio Toć: prekoputa željezničkoga kolodvora i u podplećju Biskupove palače na Pazaru), gdje sam s profesorom Joškom Božanićem gotovo sva- kodnevno reciklirao lingvističke ideje i prepričavao mu moja talijanska putešestvija, Mirko mu je ime bilo, kako je znao za sebe govoriti da je on, pazi sad: gospodin pi- janac! To je onaj soj ispičutura, teoretski je to tako bio obrazložio simpatični Mirko, koji točno zna kad je dosta, i kad valja prestati ulijevati pijaču u vlastitu mješinu! Lijepo mi je to bilo onomad čuti, lijepo mi je i sad se toga prisjetiti. Poslije lijepe šetnje po srcu Bayreutha, te još ljepšega iskustva bivanja gostom u autentičnoj pivnici, otkoračao sam do drevnoga kazališta Markgräfliches Opern­ haus iz 1748. godine. Lijep izvana, a još ljepši iznutra, sav u drvu; još s onim mi- risom tufine , s kojim dosimlje ugođaj iz vremena kad je tek, poput debla, izrastao uvis. Drvene rezbadure odaju vrhunske meštre što su ih dlijetom modelirali, dično se kočopere sa sviju strana, a svaki korak koji napravite, otpozdravi vas škripom čiji intenzitet ovisi o vašoj tjelesnoj težini. Prekrasna kraljevska loža, predivna pozorni- ca, prelijepi parter... samo su dio divosti ovoga naročitoga kazališta, koje je među ri- jetkima te starosti i oblika što dosad u vatri nisu stradali i provjeravali vatrostalnost svojega interijera. Riječ je o predstavi Parsifal . Moram tužno kazati kako sam se kao kršćanin osjećao prilično jadno, jer je insce- nacija vrludala po obodu sakrilegičnosti! Ovaj svoj„svečani glazbeni prikaz“Wagner je vezao uz gral, posudu u kojoj se čuva Kristova krv, alegorijski prikazavši i neke elemente što se tiču religioznosti i mističnosti. No, redatelj Stefan Herheim na ale- goriju je dodao drugu alegoriju, pa se time približio„devetom krugu pakla“, približio se time viđenju koje ima čime vrijeđati osjećaje istinskoga vjernika. Trnove krune što vire iz Amfortasove glave, pa seks na pozornici, pa porod i kastriranje što se događa- ju eksplicitno na pozornici... Sve je to bilo načinjeno moderno, ali bez umjetničkog