Nova Istra

160 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Siniša VUKOVIĆ je to, s jedne strane, zaravnani amorfni kameni komad – na kojoj je napisano ime onoga tko počiva koji metar dalje: a to je Wagnerov vjerni – pas! Humak što dijeliWagnera od posjetitelja i što drži bezimenu (ali nimalo anonim­ nu!) mramornu nadgrobnicu na zemljanim plećima, sav je oblikovan od crnice iz koje vire tanke, poput vitica, grančice bršljana što stvaraju ipak neki dojam života na tome akromatskom, mrtvom i mrtvačevu mjestu. Bršljan sa skladateljeva groba! Kod Augusta Šenoe pjesnik je na grobu imao karanfil, a ovdje je „bogovski“ Wagner završio, ipak, samo s bršljanom. Da je živ, zacijelo bi taj bršljan vidio kao da mu se stršljen zabio u pršljen! Berem, barem, grančicu bršljana s Wagnerova groba za uspomenu i na mjesto njezino ostavljam – Očenaš! Biram, barem, namjerno onu grančicu među čijimmla- dim lišćem je i naznaka cvijeta što ipak nekako miriše. Imam u sebi vonj bršljanova cvijeta što se usadi u me još za djetinjstva na Braču. Vidim i simboliku u tome: sinoć je na predstavi Tannhäusera onaj štap ipak procvjetao nakon što je naslovni lik izdahnuo, pa neka postumno otkupljenje Tannhäuserovo živi i dalje u mojoj uspo- meni, u herbariju i vitrini mojega doma u Splitu. Lijepo će biti kćeri jednom pokazati suh stručak bršljana s Wagnerova groba! Pri povratku s Wagnerova posljednjeg počivališta, navratih i sjedoh u jednu res­ toran-pivnicu što se – kao i mnoga ina mjesta! – hvasta dubinskim trajanjem nji- hova obiteljskog obrta. U Bayreuthu, kao i u mnogom gradu Bavarske i uopće Nje- mačke (osobito ako grad nije prevelik), postoje brojne privatne pivovare u kojima se proizvodi pivo ( Bräu , rekli bi Nijemci), i gušt mi je bilo sjatiti se u jednu usput, pa onako žedan u se uliti dobru kriglu autohtonog piva. Ta su piva, vidio sam to mnogogdje, zamućene narančasto-žute tekućine – s, dakako, dva prsta pjene, poput zaštitna skorupa – i podsjećaju na sirup od breskve ili marelice. Tih dana višekratno sam zalazio u kakvu od tih zalogajnica što se reklamiraju proizvodnjom piva, i svaki put sam bio osupnut kakvoćom njihovih hmeljskih pripravaka. Bavarci, vidio sam i uvjerio se, uživaju u ispijanju piva. To kao da im je nekakav ri- tual živodajan i životvoran: vidi se iz načina kako naručuju pivo, kako ga gledaju dok im ga konobarica nosi, kako ga pogledom dočekuju dok se s poslužavnika, rukom ženskom, spušta pred njih na stol, kako ga unaprijed opijeno motre dok ga kriglom prinose ustima, kako orgazmički kontemplativno gutaju te studene gutljaje dok im srsi prolaze kroz podlaktice što ih izdaju ježuri dlaka u erektivnom položaju... Na bavarskim crnim brcima bijeli se pjena koja svakim trenom kapljično nestaje među brčjim nitima. Jezik, trenutno isplažen kao u znatiželjne ljutice, brza taj proces, i najzad dokrajčuje ga. Gledam, tako, te Bavarce; gledam, načuditi im se ne mogu – pa onda što ću? – pridružim se! Preda mnom orošena krigla, izvana njezin vodeni znoj što do mene dopro je u