Nova Istra

159 Siniša VUKOVIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI mo svemu kako je i naša Dunja Vejzović tri godine zaredom (1978. – 1980.) ovdje bila nezaobilazna Kundry u Parsifalu , a zadnji je nastupio prije desetak godina i te- nor Tomislav Mužek u produkcijama Der fliegende Holländer (2003., 2004. i 2005.), Lohengrin (2003.) i Parsifal (2004.). Drugoga dana boravka u Bayreuthu, već zarana izjutra, poslije doručka i pre- raspodjele dojmova sinoćnje predstave Tannhäusera – koje sam dojmove, pri ko- feinskim isparavanjima, kondenzirao u retortu svojeg laptopa – ne htjedoh trošiti vrijeme na san, nego na obilazak prsišta grada i, nadasve, pohod Wagnerovu gro- bu. U odnosu na željeznički kolodvor (gdje se namjernik, uobičajeno, zatekne kad nogom prvi put kroči u Bayreuth), mjesto na kojemu se daju opere, Festspielhaus, nalazi se četvrt sata pješice prema vrhuški Zelenog brijega, a maestrov grob nalazi se dijametralno na drugoj strani, tik uz centar grada, također petnaestak minuta hoda od središnje postaje vlaka. Kao i kazalište Festspielhaus, i grobnica bayreuthskog slavnika vlastiti je smiraj pronašla sub tecto coeli , u dubokoj hladovini hrastova, bu- kava i graba, čiju dubinu ta stabla čine svojom vitkom visinom debala i pretilom širinom krošanja. Wagner nije mogao biti na gradskome groblju, među običnim smrtnicima – par- don: mrtvacima! – nego je on i u tom elementu morao biti naročit, drugačiji, pose- ban... Tijesno bi mu bilo postumno prebivati na bayreuthskom grobištu, gdje je i počivalište Franza Liszta, njegova tasta (čija je spomen-kuća jedva dvjesto metara odWagnerove nadgrobnice), ali i dvojice dirigenata koje je maestro silno poštovao i koji su mu se odužili nebeski čarobnim interpretacijama njegovih djela. Prvi od njih je Hans Richter, koji je dirigirao prvi cjelovito postavljen ciklus Ringa u Festspielha- usu (1876.), dok je drugi Hermann Levi, kojemu je historiografski usud dodijelio povlasticu prvoga dirigiranja Parsifala također ovdje u Bayreuthu (1882). Na tom je groblju sahranjen i Wagnerov sin Siegfried, kao i obojica njegovih sinova, Wag­ nerovih unuka, Wieland i Wolfgang (potonji je umro 2010. godine u 91. godini). Wagnerov grob je sam. U osami i osoju što ga čine vjekovna stabla. Ako je itko pomislio kako je ta grobnica prispodobiva liku i ličnosti Richarda Wagnera, što ih možda poznaje tek u skicama – a koji lik i ličnost sve su samo ne jednostavnost i skromnost – onda se naivno vara i kupa u zabludi. Jerbo,Wagnerov grob uistinu je asketski, nekako posvema skroman uzmemo li u obzir činjenicu da je to trapezni humak zemlje, naramak crnice uzdignut u visini bedara, što neznatno pada na jednu stranu, pa se odatle može zaključiti gdje su slavnom mrtvacu noge, a gdje glava. Na tom se humku zemlje nalazi ispolirana mramorna ploča koja jest grobljanska (možda i dimenzijama, nekih tri metra puta dva, odoka cijeneći), ali na njoj nema ni imena ni križa! A malo postrance, pokraj zakopanih „nožnih prstiju“ jednoga hrasta (i jednoga skladatelja!) nalazi se neugledna kamena ploča – zapravo