Nova Istra

158 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI Siniša VUKOVIĆ Bayreuth, 28. 8. 2012. Dva dana zaredom u Bayreuthu, e to je kritičarsko pomazanje! Sâm sam birao opere koje ću gledati, ne i datume, ali me dopao odličan„tajming“: upravo kad sam na godišnjem odmoru, i baš da se malko rashladim u svježoj Bavar- skoj, dok u mojoj Dalmaciji ionako pojačane vrućine suše zemlju i nište raspoloženje domicilnog življa, nemilice pržeći sve što iole ište vodu ili od nje ovisi. Odabrao sam, rekoh, sam opere koje ću gledati, ali termine imao sam prepustiti organizatorima, jerbo oni su ti koji raspolažu omjerom ulaznica za prodaju i onih što se kritičarima podaju gratis. Budući da se Tannhäuser i Parsifal izvode u paketu cijelu (jednomje- sečnu) sezonu, dan za danom, odlučio sam se da na ovome svetom vagnerijanskom mjestu odgledam najdražu mi njegovu operu, Tannhäuser , i onu drugu, Parsifal , koja je dodatno bacila blagoslov, poškropila vodicom blagoslovnom, zakadila tamjanom ovaj po svemu posvećen glazbeni topos. Parsifal je nesumnjivo trade mark Bayreutha, možda i čitavogaWagnerova opusa, pa mi je baš veliki gušt bio – kad sam već mogao – da za svojega prvog boravka u ovome čarobnom gradu, odgledam baš tu operu. Koja je, nota bene , baš ovdje desetljećima izvođena, prije no što se ostvarila pravna mogućnost da ona najzad napusti posteljicu u kojoj se, poput zigote i fetusa, razvi- jala, te da ustane iz postelje u koju ju je bio polegao sam demijurg Richard Wagner. Njezin otac, i skrbnik, koji je – očito iz nekih svojih, kao što je i on sam, naročitih razloga – bio slovom zakona i znamenkom predbrojke pretplatio konkretno djelo na ekskluzivitet od 30 godina izvođenja baš ovdje, u Bayreuthu, i nigdje drugdje. Kao da je to bilo neko njegovo krhko i vulnerabilno prenošče, kojemu je htio osi- gurati dodatnu zaštitu, obilatu skrb, koja bi imala stvoriti zaštitnu košuljicu što će je – kao zmija kožicu – odbaciti tek onda kad se recepcija djela udomaći, prihvati, kad se „uhvati“ u percepciji svekolikih gledatelja, poput sadnice koja se poslije nekog vremena impostira i ubicira u novome strništu ili staništu. A kad je Parsifal najposlije iskočio iz ležišta Bayreutha, bilo je to na Badnjak 1903. godine u njujorškoj Metropolitan Operi, toga 24. prosinca ulogu Kundry pjevala je naša Milka Trnina! Kao jedna od najcjenjenijih tumačiteljica Wagnerovih heroina, zavrijedila je svoje mjesto i u„perivoju slave“ ispred Festspielhausa, gdje su na panoi- ma predstavljeni najistaknutiji značajevi što su doprinijeli nezaboravnim izvedbama opera i glazbenih drama ovoga velikog umjetnika. Ovdje je dirigirao i Lovro von Matačić, čija se izvedba Lohengrina iz 1959. smatra kultnom (kupio sam snimku za uspomenu). No, najveći uspjeh zasigurno je posti- gao dirigent Berislav Klobučar, koji je 1964. debitirao u Bayreuthu s tetralogijom Ringa , te u kasnijim godinama dirigirao još opere Tannhäuser i Lohengrin (1967.), Die Meistersinger von Nürnberg (1968. i 1969.) i Tristan und Isolde (1968.). Dodaj-